Obavijest

Poštovani,

Hrvatska ledna reprezentacija Hrvatskog Planinarskog saveza organizira 13.10.2012  druženje
i ogledni trening reprezentacije na atraktivnom penjalistu za tulanje na Učki.

Članovi reprezentacije Damir Behlić i Aleksandar Mataruga tom će prilikom pokazati osnovne
tehnike i opremu koja se koristi za dry tooling i ledno penjanje te će pričati o pripremama
za nadolazeći sv.kup, samim natjecanjima i o sljedećim treninzima u prirodi (Kukača, Trst,
Slovenija). itd.

Na Učku su pozvani svi koje zanima ova penjačka disciplina, a posebice oni koje zanimaju natjecanja, te eventualni ulazak u reprezentaciju.

Bio bi dobro da penjači/ce potvrde dolazak radi dogovora oko opreme.

Za sve informacije javiti se na 099-8606565 Aleksandar Mataruga (alekmata@hotmail.com)

Klek naš najbliži, lipanj 2012.

Pozz s Kleka


Kako sam i počeo pa da nek se to ne ugasi, jer gledajući u arhivu bloga, nitko od aktivnih penjača nije i aktivni pisač. A svi su pismeni i odmah primjete gdje je nastala greška. A ovo pišem jer me zamolila Daniela. Pa nek joj bude . Na Tjelovo, četvrtak trebala je biti biciklijada Laganini uz Kupu pa do Šumbara na pivu. I bilo bi, da se nisu na sastanku javili oni koji imaju vremena i oni koji nemaju.

Oni koji imaju lijepo su pohvatali produžetke i otperjali tko zna kuda Najprije će biti da su na Paklu zapalili. A mi koji smo morali šljakat u petak, mi iz škole i dva stara asa. Nisu stari al imaju staža penjačkog ohoho iza sebe. Siniša i Sičko. A mail je poslan svima koji bi htjeli.. U taj četvrtak u pola osam kupim Martu,zar je uopće ko sumnjao i stiže naravno Daniela. Zezamo ih zbog friza da su ko mama i kćer, obje kratko ošišane i kovrčave. I u Karlu kava, stiže nam i Velimir.. I kad pokupimo sve stvari ustanovimo da je bez veze ići s dva auta. A u Caddy sve stane i roba i ljudi. Do autoputa Marta se preša sa ostatkom ekipe odozada a nakon ulaska na autocestu pebacuje se u prtljažni prostor i tako stižemo u Ogulin. A na tamošnjoj rampi iz vatrogasnog kombija vire odozada viškovi glava kao i kod nas. Baš je zeznuto kad se nekud hoće iće, i nema onda ništa veze . Ni komfor ni lova, samo da se ide. U plodine po provijantpa do Bjelskog sve je pet. Tamo istovar. E jebiga ja sam pretovario ruksak,a ovi ispred mene s malo godina i kila lete. Nemogu ja tako, a učiteljica veli, aj na nos uzdah a na usta izdah. Ma nije to nego sam ruksu nabubo jelom i pićem.A trebaće, vidiće se kasnije. Oni su light and fast,a ja obratno. I do doma sam propišao na sve pore,al i kod njih curi.Stišću grdo. Kratka stanka. Sendvič u gubu ,Sičko veli, jedi nema veze kaj nisi gladan trebaće ti snaga. Gore nema neke gužve samo mladi Ogulinci idu nešto popet da ne zahrđaju. Malo zafrkancije na duge kose ,i odlazimo pod stjenu. Naumili smo famoznu Omladinku. I žalosno gledamo kako neki već čuče u nju zavezani,a i ne idu nekom brzinom. I tri su u navezu. Nebumo ih iščekali. Sičko vadi kartu smjerova i šalta nas još dolje . Pa polomiću noge na tom glupom siparu, a nismo ni počeli. A ruksa ,gura li ga gura dole. Aj konačno.Isti ulaz al dva smjera.

Siniša otima Martu sebi i ide popet tu Dragmanicu. Ja ustanovljujem da se po tom gore nemrem s ruksakom pretovarenim popet ni u ludilu. I ostavljam ga pod stjenom. Neću si komplicirat život dodatnim kilama i ovako ih imam previše.Samo voda u torbi od pojasa. I tu nas se rasporedi . Mi idemo u HPD. Malo sam onako lepršavo nesiguran. Ne pada mi se opet i sve mjere opreza poduzimam,od provjere opreme ,upozorenja Velji da ne surla ,što on voli napraviti,pa do molitve. Sičko se navezao s Danielom. Počeli, i njih dva otišli. I nemam ja volje voditi, ide Veljo. Nek sam ja privezan. Prvi cug lako. Samo je sve nekako popreko. Ako rokneš, nema da malo letiš. Zato polako i sigurno Ne vidim ni Martu ni Sinišu . Ni nečujem ih u deranju, vuci španaj i ostalim kricima sa stjene. Uglavnom polako se uzdižemo . Sičko šalje Danielu napred. Ide ta naša stara mačka, ko po svom krovu, koji zna napamet. Samo klizi prema gore. I drugi cug smažemo. Ide bome i Velimir. A ja samo polako. Malo sam nesiguran.Ne volim više da mi uže stoji labavo. Ko moj Sale što je nogu izvinuo pa ga danas nema tu, španaj je u imenu.Al svejedno volim kad se okrenem za sobom i pogledam dolje. Jebiga zato se i penjem. Vidik koji puca podamnom tjera na još.

I stigli smo do najtežeg djela . Malo gore pa oštro desno . A glatko glatko. Ode Daniela a Sičko nemože suzdržat se ,nego veli ,svaka čast Daniela. Otišla je prva, pokačila komplete i sakrila se iza ćoška osiguravat Sička, koji ide za njom. A sad, kako dalje? Visio je Sičko na stjeni i kombinirao kako da kad postavo komplete gurtne i svašta nešto pa da meni omogući prolaz dalje . I smislio je . Samo nam je Daniela nestrpljivo izvirivala šta sad on to radi. Mene vadi iz mogućih govana . Smislio je nekakav štos sa njihaljko-hodaljkom dok visiš na osiguranju pa se odnjišeš gore. I veli ajde. Hm.Idem. Nema nazad. Neću ja sad tu nešto se ženirat,oprosti Danči, nego grizi. To ćeš proć i točka. I malo sam procurio malo sam visio ,al sam iz trećeg puta prošao. Pa sam i ja dobio bravo. Jer Sičko si je napravio osiguralište na pola puta i nadgleda moj poduhvat. Velimir je spretan i mora sad pokupit sve to za mene postavljeno. Može on to ali opet brza. Nije skinuo komplet, a krenuo je oštro gore. Pa nemože, nego mora natrag otkopčati osiguranje. A još i meni tumači kako to treba.

Daniela u akciji          Foto Sićko

Znam ja kako treba, al treba tako moći. I sve smo savladali do zadnjeg cuga. Neki opaki kamin. Sičko je krenuo ispipava pregledava ,odozdo izgleda da je to lako. Samo izgleda dok i ja nisam ušao unutra. Rekoh u šali da ću popet se tu lijevo gdje je glatkoća živa, kad ispalo da baš tuda moram. E sad mi je bilo baš dosta. Gledam kako ode Sičko,za njim koza Daniela,pa na štriku za sobom mene ostavlja Velimir.. A ja čučim u rupi i mislim si koji mi je ku.., i ona Daniela kud me je zapeljala,i kak ja sad tuda da se ispentram. A sa strane iznad se čuju glasovi. Siniša sjedi na suprotnoj stjeni s Martom i podjebava, Smazali su Dragman. Neću ni mislit kud su sve prošli. Aj sad bože pomozi. Zapeljal sam se krivo,sav se iskrivio i onda skužio da se nisam dosta raspečio. Na drugi kraj kamina jednu nogu, primi se na đikan, diži se na noge i jebote vidim Sinu i Martu. Vani sam. Grebem po travi, a najljepši dio je pred menom. Pa ja sam izašao na vrh vrha Kleka. Kroz rupu gdje se samo izdaleka sa strahom nadviruju, da dolje niz stjenu pogledaju. Straight to the top. E to me razveselilo onako pravo. Slikice i sad smotali užad,slikali se još na silasku. I eto problema. Treba sad skroooz dole po tom glupom siparu po ruksak. Sva sreća pa je Sinišina trenirka smještena u mome. Jer on je otišao po njega, Zahvalan sam mu, nemogu reć koliko.. Al sad na dom, pa da mu istresemo sadržinu. Na stol ,pa u sebe. E sad sam ja u prednosti za tri dužine. Ima tu i pancete čajne sira kuhanih jaja pive soka vode luka kruha. Ima svega. Mogu i oni onu svoju sirotinju od jela popravit. Tako smo se napucali, da kad smo sišli dolje do auta i sjeli u piceriju jeli smo samo po pola pice. I pili pivce. Ja jedno,samo, jer traba bratiju doma dopeljat. Marta opet iza. Ćorila je premorena na ruksacima iza, i nije ni osjetila kad smo stigli kući. Razdužili opremu,pa sam brzo morao u Karlu još jednu pivu strusiti jer je planula u meni ona polovica pice. Raskusurali smo se za troškove i kud koji mili moji. A vidim da već nešto kuju,kud bi i šta bi . Čuju im se kotačići u glavi i oke sjaje, kad se počne priča o penjanju. A sutra je utorak i sastanak. Da čujem gdje je druga bratija penjala. A njima nek ovo čitaju pa će sve znat. Ako im nebude predosadno i preopširno. Al neka. Ja sam napisao. A fasovaće i ta Omladinka. I Gitaru sam Saletu obećao.

Haug.

Op.S.nisam ispravljao ništa u Rajkovom tekstu, ostao je original jer takav je možda i bolji.

Klek, nisam jako dugo penjao HPD-jku i ostao sam iznenađen u kakvom je stanju. Svi znamo kako je kršljiva, sipar u dijelu Cepinaškog, obrasla travom, puna mirisa, oblika i vrsti cvijeća, perunike rastu ko kod moje mame u vrtu. Samo jedan problem, koji bi istaknuo, a to je sigurnost koju je taj smjer imao prije, a koju nema sada. Ima nekoliko fixova, nekoliko starih klinova ali sve to nedostatno za potpuno sigurno penjanje, posebno s nazovimo ih "početnicima". Ne znam gdje su nestali klinovi (ostao je samo jedan moj) koje sam zabio devedesetih, kad sam penjao sa još trojicom, ne baš vještih i ne laganih partnera (Kuka, Aljoša, Branimir), a namučio se sa njima u ulaznom dijelu prečnice. Nema veze, ne bih o tome nego o ovoj generaciji polaznika alpinističke škole. Mislim kako bi to trebala biti X po redu (10-ta), pa prema tome i nekako jubilarna. Do sada najmalobrojnija, ne znam, možda zbog cijene ali siguran sam po kvaliteti, želji za penjanjem,manje po znanju..?? najbolja škola do sada. Sve te škole ostave neki djelić uspomena, bilo školarcima, bilo instruktorima. Neki detalji dugo se prepričavaju u krugovima koji su u tome, penjanje, alpinizam, speleologija. Ovu bih istaknuo po slijedećem, nekoliko izrazito penjački nadarenih i nekoliko sa silnom voljom i željom, bez obzira na godine i predispozicije, mislim na "težinu i veličinu" polaznika. Svima njima cilj je bio što bolje odraditi zadano i napravili su to na zavidnom nivou. Tako ću iskoristiti priliku i poručiti svima, "novima" prvo, sigurnost i pamet, starima zahvala na pomoći i suportu što smo i ovu školu uspješno doveli do kraja. Rekao sam negdje na početku, ova škola mi je zadnja i je, dosta je bilo, sve ove godine. Nemate pojma koliko je to posla, obveze i odgovornost, uh... Bitno, kako se nikome nije ništa jako loše dogodilo, pogledajte samo novine i akcije GSS-a.

Nastavimo se družiti, pa makar i uz penjanje.

Sićko.

Penjati se mora, nastavak

Predavanje, Dado Mesarić: Kako sam počeo penjati i što se potom dogodilo

U četvrtak 14.6. u parku pored MoFit fitness centra u Zagrebu
(Selska-Zorkovačka) u organizaciji fonda Penjati se mora održat će se predavanje Dade Mesarića pod nazivom "Kako sam počeo penjati i što se potom dogodilo". Prilika je to za ugodno i opušteno druženje pod zvijezdama. Ulaz je besplatan a donacija fondu poželjna.

Dado Mesarić se alpinizmom bavi od svoje šesnaeste godine. 1965. godine učlanio se u Alpinistički odsjek HPD Željezničar gdje je i danas aktivan član. Iza njega je 47 godina penjanja no fascinantno je što svemu tome pristupa sa sebi svojstvenim entuzijazmom te ga i dalje vesele odlasci u planine i stijene. Sudionik je prve hrvatske alpinističke ekspedicije na Grenland 1971. godine, vodio je ekspediciju na Kavkaz 1974., bio je član ekipe koja se 1979. popela na Everest po Zapadnom grebenu no u svom predavanju neće govoriti o tome gdje je bio i što je popeo već će se osvrnuti na nekoliko penjačkih iskustava koja su njegov svijet okrenula naglavačke i odredila ga svjetonazorski.Bio je instruktor i većini karlovačkih penjača na alpinističkim i GSS školama.

Program, 14.6.2012.

12-15h - MoFit, dan otvorenih vrata. Svi zainteresirani za sportsko penjanje i alpinizam mogu se besplatno okušati u penjanju na umjetnoj stijeni u fitness centru MoFit. Za sudjelovanje je obavezna najava na broj telefona: 01/30 12 148.

19-21h - neformalno druženje, prilika za razgovor o penjanju i alpinizmu te informiranje o aktivnostima fonda Penjati se mora.

19-21h - Radionica: Slackline - kako brzo, jeftino i efikasno započeti s hodanjem po užetu - zabavnoj vježbi koordinacije i koncentracije.

21h - Predavanje: Dado Mesarić

Paklenica, II dio

28. svibnja 2012. 15:39 korisnik Rajko VRANJEŠ napisao je:


I nisam uspio. Tko je čekao nek izvine. Malo sam zeznuo. Nisam odmah drugi dan ništa pisao. Cjeli je tjedan od nedjelje Pakleničke prošao.I između je dviju nedjelja još života rijeke proteklo. Prvi rođendan male Ene. I neki dragi ljudi . Neki stari a neki novi. I moja djeca i neka velika djeca ,koja neće odrasti. Krasni su dani protekli. A ono onda? Kako je bilo. Lagano je s masnicom izvjetrilo. Sjetiću se. Kad krene samo se lije. Bilo je rano ustajanje prošle nedjelje..
Rečeno u 7 ali već je po hodniku apartmana krenulo ranije. Oblačenje i spust do birtije. Kod Dinka spojeni stolovi i pretres dana od prije. I slušam ponovo kako su se na Nosoroga Vanja i Igor popeli. I kako je povlačeći uže Jadranko glonđu odvalio. Pa uzbuđenje Marte kad priča koliko je blizu proletjela i kolika je, da bi je jedva obgrliti mogla. Pa smrad paljevine kad je u druge stjene odvalila, opisuje Ivana. Ali nije ništa moglo ih omesti. Na vrh su uspjeli se uspeti.Pravi veliki smjer. Koja je ocjena nemogu reći jer piše u vodiču, a ja bih mogao pogriješiti pa da ne se ljute na mene. Pa Sale koji je juče u stijeni s nekim talijanima pričao. Svašta smo od juče čuli. I nije mi neki dan. Sve je nekako šućmurasto. Nestala su i četiri Sičkova kompleta. Vlastita. Šef je ljut. Još malo i pridikuje koliko bih i ja da se meni desilo. I ja bih i jače od toga. Malo smo pokunjeni,nitko nezna gdje su nestali u kom trenu su izgubljeni. Prošlo ga je. Tovarimo se u aute i polazimo. Renđer na ulazu ne vjeruje da imamo karte nego ih vadimo i on nas, kad je vidio propušta. Dvije su ekipe. Jedni ,asovi idu popet Akademski. Mi ćemo nešto lakše. Kamin na Anića kuku. Na parkingu raspoređujemo opremu uzimamo užad i razdvajanje na putu do vrha. A kako smo se razvrstali ,na postu odprije slika pokazuje. I podno smjera današnjega neka me hvata nelagoda. Nešto se od juče promjenilo. Kamin (Okno),lagani smjer kojeg ni ne penje nitko toliko više. Kako bi, kad u blizini ima dvjesto težih, viših,izazovnijih smjerova. Ali Sičko je za nas izabrao ipak lakši i sigurniji smjer,na kraju kojeg je absail pista. To volim. To je mamac za do vrha doći, jer dolje ćemo malne letjeti. Sičko ide prvi solo. Ponovo pregledava smjer osiguranja sam postavlja,i ostavlja gdje imalo posumnja da bi netko zeznut mogao. Samo su dvije dužine. Pomalo sam razočaran je mi se čini da možemo više. Ali nije nešto u redu. Osjećam. Odlaze Marin i Velimir, penju netom za njim. Penjačice su oba obuli ali naš je šef u tenisicama naprijed izverao . I plan je da svi ovo ispenjemo. Kao i juče ja i Sale jedini smo prikladni jedan drugome par biti. Nelagoda mi se širi tijelom. Hladovina je pod stjenom gdje čekamo. Nije hladno ali je hladno. Oluškujem se. Nisam dobar.Naslanjam grudi na planinu. Ja sjevernjak na južni dio Velebita raspukline prislonjen. Nastojim joj srcem bilo osjetiti. I nemogu. Nisu nam srca kao juče jedno kucala. Nema mu bila, ali je za mene tu danas, ostavljena jedna njegova vila. I nekako pomislim, da očenaš izmolim, ruke si izljubim i Velebitu se pustim. Prva dužina mjestimično travnata do štanda nije se bunila. Lako savladana poljuljani je optimizam vratila. Stiže moj Sale. Nije siguran. Mali je štand i ja ga na osiguranje vezujem .Kraće veli mi frend,nije ovdje dobro. I skraćujem mu uže. Gledam za Marinom da upamtim smjer i vidim kako preko glonđe ulazi u drugi dio kamina i još velim si: zapamti. I čisto je i ja idem na drugi cug. I zalutam. Umjesto kaminom učinila mi se glonđa prije, putem koji treba ići. Varka, Skužio sam kad sam već gore otišao. Čudno mi je da nijednog nema soiguranja. Al ima nešto gore. Klin, ko zna kad za mene zabijen. I pružam se vršcima prstiju da ukoščam komplet, Uspjevam iz trećeg pokušaja.. Uf,jedva. Al sad sam ja na konju s hvataljkama. Vele da bi trebao izbjeć hvatanje za komplet ,ali kad sam ga ukopčao,taj sam ga čas zgrabio. I sad je već lakše. Malo travice preko koje prolazim lako i već sam neka četri metra iznad klina u koji sam se osigurao. I tu samo moram prebaciti se preko hrpta da bih opet ušao u smjer i popravio gdje sam zalutao. Prebacijem lijevu nogu ali nemogu pronaći uporište i vraćam sve u prvi položaj. Pogled gore odaje još jedan klin koji je već u smjeru i koji ako dohvatim sve je pet. I krećem gore . Nije neki rukohvat. Tek tanke okomica bez utora.Za mojih 115 nije nešto ali nije ni oštro prema gore. Ono juče je za ovo bilo ogledalo. Pipkam pipkam,već gledam gdje sam stavio komplete jer kad stignem do njega kako ću se ukopčat. I krećem desnu nogu gore , prebacujem težinu i dižem lijevu. I dok sam u zraku desna curi ispod mene . Ruke drže i u drugom pokušaju kako desna više ne hvata od trave malo skliska,ruke popuštaju. I samo vičem Sale padam. U magnovenju samo osjećam kako zastajem u zraku i udarac od stijenu.

Lijevom butinom sam opalio po stjeni. Ustajem. Krv iz razderanih štrafta po laktovima, malo se obrišem i gledam kako dalje. Jebote,sramota,pao sam. Brzo gore ponovo. Pa neće mene sad taj komadićak sjebat. Ali vika odozgo budi me i doziva pameti. Stoj tu.Jel te što boli. Ništa mi nije,osim nabijene guzice i oskvrnutog samopouzdanja. Šef viče odmah apsajl dole. Ma nije mi ništa. I ide Marino gore po kaminu pored mene i kad stigne gore, bacaju mi uže da se osiguram. E jebiga sad ovako privezan mogu i do mjeseca. I tek sad palim. Pa to dole je moj Sale,kog sam ja privezao,sve to zadržao. I nije pustio. Ni tren. I onaj stari klin u koji sam ukopčan nije popustio. Sve stoji u Velebitu zabijeno i ko Sale tvrdo posađeno. I ja sad stojim tu na kamenu sretan. Ispenjem ponovo kud sam pošao, pokupim si spravicu koja me zadržala i čekam. Malo su svi uzbuđeni. Baca se uže, nema više isprobavanja ni treniranja. Nekom ćemo drugom zgodom. Ali poslije mog pada sve postaje jako ozbiljno. Samo ja nisam izgubio volju. A na vrhu Šef veli da idemo na janjetinu kad nije ništa bilo. A znao sam to i kad sam se onom gore pomolio i sebe vilama povjerio. Osluškujem samog sebe. Ma budala,još bi se dohvatila Mon Blana. Saleta kače na gri-gri. Ja se uređujem maramicama i ne sudjelujem u osiguranju svog prijatelja.Frend mi nije zadovoljan kako se ta sprava ponaša. Nije mu ništa pomogla. Onako kako smo ga naučili juče. Mala stanka i idemo kroz pećinu na apsail. Nije pola užeta dosta i postavlja se dvostruka pista od cijele dužine užeta.

I krećemo najprije od drveta do sidrišta, pa prevez i dalje prekapčanje za spust do dna. Kapljemo niz uže po jedan, a šef sokolari na svakom štriku. Malo je frka koju sam izazvao ja. I onda ide moj Sale. Ovoliki apsail nije vidio. I neće, osim odozdo. Pošto u Igora vjeruje, pita dal ovaj uz njega na spust može. Ali sad šef još veću brigu iskazuje i svog sina skupa uz njega šalje. Svak po jednom užetu. Marino ide naprijed i ko navigacija cestovna navodi mi frenda koji dolje ne gleda, do sigurnog tla. Dolje smjeh. Uže se Saletovo osam metara dalje dohvatilo nego Marinovo. Magarac debeli . Ko ja. Obećo je da poslije ove škole ide u teretanu. I ja se spuštam, a i kod mene bome se spust produžio. Muka je to kad se nesmije jesti. Svi smo ok. Jedino su hlače podrapane. Penjačke. To me najviše boli od svega. I dok prolazimo kraj table Anića kuk, zastajemo. Slika je to za album sjećanja. Prolazimo pored spasioca. Zastajemo a ljubazna gospođa u GSS odori kaže da su vidjeli i oni pad. Pa jebote mene su svi vidjeli. Sramota. A kaže mi poslije frend ,kako neće vidjet, kad dva kvadrata drečave majce krenu niz brdo,morali bi bit ćoravi. Zajebava al onako, sretan što je sve ok. Malo me je pokrpila teta,zaboravio sam joj ime (op.S. Jana Mijailović),i poljepila mi rane,pa smo otišli do dolje. A priča na povratku kaže, da su oni s druge slike vidjeli more. Akademski su oni do vrha popeli. Neki drugi penjači, koji su za njima išli su se vratili . Nisu mogli. Ali ne i naša ekipa odabrana. A kad su nam se prvaci vratili,čujem da nisam ja jedini okinuo. Marta je takođe stijene ljubila. Ona je isto ljosnula. Kraće nego ja i isto nije odustala. Drugi je dan odmah na umjetnoj stjeni za napast sve popela. Sve. Ludara mala. Bome je mene teretana do petka pričekala. Nemogu onako plav među ljude. Al malo se i pušem time, jer imam iskustvo više. Pa to na televiziji drugi samo gledaju. Nije neko,ali sad ću biti oprezniji,kad me mama tako rodila, da nemogu bit pametniji. A i Sanjici kako ću podrapan na oči,lijepo je rekla da ne idi. I kupimo stvari. Gotova je škola,kaj se penjanja tiče,samo još papire da riješimo.Ponovo Sale vozi kući. U kombiju umor reže priču. Sandrica zalegla naprijed do Saleta i neda mu spavati. A mobiteli pipkaju, zvone, već su u igri dogovori za dalje. I zezam Martu, šaljem joj poruku. Ona se budi pa me u rame udara,da koja sam ja bena. I pomalo krene pjesma. Neke pjesme stare. Onako potiho da usnule ne ometa, a budnima da godi. Stigli u grad, ostavili opremu,skupili se za kombi, pa nas opet Sale sve razvezao kućama. Samo je Siniša njega odvezao, jer kombi kod susjeda ostavlja. Sina je... neću pričat. Pa, biće tata. Ne daje to bog svakom. I tako sam ponovo potrošio jedan od dana svoga življenja i sutra je bio novi dan. Prvi dan poslije.

Hvala ti Sale.

Penjati se mora

NAJAVA

Radionica: Samospašavanje.
Mjesto održavanja: Okić kod Samobora
Datum održavanja: 16.6.2012. (subota)

Prijava obavezna:

https://docs.google.com/spreadsheet/viewform?formkey=dFBtZEZwQUFCZWI1RUc5Y0FZeEZfanc6MQ#gid=0

Kotizacija: 30kn
Prijave se zaprimaju do 11.6. u 24h.
Inicijativa: Penjati se mora (www.facebook.com/penjatisemora)

Ovim putem pozivamo sve zainteresirane,
prijavite se na radionicu o tome što učiniti u slučaju nesreće, raspolažući opremom naveza. Obradit će se nekoliko hipotetskih situacija koje uključuju primjenu i kombiniranje naprednih tehnika s ciljem rješavanja kriznih situacija do kojih može doći prilikom penjanja višedužinskih smjerova.
Dio radionice biti će pokaznog karaktera ali cilj je da sudionici nauče i sami izvedu sve manevre. Program je namjenjen aktivnim penjačima. Od sudionika radionice se očekuje suvereno znanje osnovnih alpinističkih tehnika koje se predaju u sklopu alpinističke škole. Na radionicu treba donijeti osobnu opremu (kaciga, pojas, 3 matičara, spravica za osiguranje, 2 gurtne, 2 zamke), par kompleta i penjačko uže.

Svi koji se prijave za sudjelovanje dobiti će 14.6. email obavijest s detaljima o radionici.



Ograde od odgovornosti:

Sudionici se moraju samostalno pobrinuti za osobnu policu osiguranja u slučaju nesreće.

Radionica je informativnog karaktera i ne radi se o službenom tečaju.

Inicijatori imaju pravo odbiti prijavu ili udaljiti sudionika ukoliko procjene da je to potrebno.

Paklenica, svibanj 2012

Za sve penjače,sve počinje u Paklenici. Brazdom rasječena planina, posjekotina na bedemu između zemlje i mora. Raspuknuće čije oštre strane vode zahuktale vode potoka, žilu njenog krvotoka , da iznese snjegove dalekih vrhova ,u mir plavih valova. Pogled kroz prozor kombija kojim ide naša škola utiskuje mi sliku moćne planine nadvoje rastavljene. Da napravi mjesto dovoljno čvrsto. dovoljno daleko, a

tako blizu da me namami u svoja njedra. Sve nas. Jer to je mjesto iz priča..Velebit. Velebite, vilovito stjenje.. Neka davna melodija na rubu misli i slika čovjeka na vrhu. Jahača vlastitih želja strahova i htjenja. U pokušaju,u okršaju sa samim sobom, da ostane svoj. U nastojanju da se popne preko sebi mjerljivih veličina i zastane barem tren gdje je teško doći,moći kratko biti i onda za druge mjesto tu napraviti.Do jutra nije se znalo gdje ćemo uVelebit ući. Dali će Dabarski kukovi naše gnjezdo biti, ili ćemo u Paklenici komadić srca ostaviti. Jer kud god da te puti vode i kako se skupljaju uspomene, tako se i srce za ljepotu vezuje. Duboko su Kukovi u planini uznijeti i snijeg još po njihovim skutima leti.Nije nam po tom mladim neukim za penjati. Jutros dok smo sjedili u Karlu i pili kavu za buđenje ,Sičko govori da prehladno je . Minus 3 i sve snijeg bijeli. Paklenica. Tamo ćemo. Bili smo tamo. Već smo joj niz sapi, za njih zavezani i u njih pouzdani, obišli. Svatko od nas ima svoj trag u srcu urezan,ovom ranom voljene planine. A noć prije vijesti kasne govore da nemora uvjek dobro svršiti se . I suze su pale i molba: Ne idi, ali kako pokazati da se samo još jače hoće tamo biti. Jer kako na jednu vijest lošu sve ostaviti i pokleknuti. I nije sav trud otišao uzalud. I pripreme učinjene da kad sjednemo ,tamo, imamo uz piće i iće o uspjehu svom,nekoj nevažnoj stvari,nesreći ili sreći tuđoj rapraviti i lijepo se podružiti i zabaviti. Sve se nosi Kruh sinoć pečen,vino korčulansko , pa malo pića onog da se baš ne ostane sasvim svoj,jer na taj pogon bolje ide dan u noć. Ali ne previše jer do sutra to mora proć. Uglavnom Sve vozimo. I svoja ustreptala srca nade i strahove što za nama pružaju repove. Dali ću moći,znam li to proći, I takvih je pitanja milijun u glavi al se niko njima ne fali. Jer ko se straha ne boji normalan nije i nebih htio da neko takav uz mene brije. Zavoj,birc Dinko,vele da upiši u web, dobit ćeš milijun linkova o krčmi s toga broja.Odasvuda su u njoj svoje mjesto našli, bili i priče pričali, ljudi kao mi. I lošiji i bolji ali sličnog kova . Tek kratko zaustavljanje kod apartmana Lucija. Kao i zadnji put ,rano smo krenuli ali kafenisanje i u Karlu i kod Macole uzelo je svoje. Vanja i Denis krenuli kasnije, a došli prije. Samo da ostavimo višak stvari. A tu je već i ekipa došla prije. Cijela mala obitelj. I bebca imamo u klubu. Nema ni dvije . Doveo je tata Marin i sinka i mamu na sunce da budu, dok on i brat Igor uz nas školu obave i provuku nas kroz stjene Paklenice. A Sičko vozi svoje uzdanice. I on je sinka poveo,ali je Marino već za glavu skoro,starog prerastao. Jadranko je tu ,i naša Ivana. Zadnji se put ljutila kad sam je ovdje zezao,pa sad nebih trebao ni smio,al do kraja ovog posta ima još dosta, pa.. ko zna kud će me povući. A subota je. I mjesto za vijesti u dnevniku ovdje je. Uzmuvale se tv ekipe zbog amera što su juče ovdje nahebali. Nova Htv i još neki ljudi, koji se muvaju među nama.Oni s kamerama a mi sa ruksacima štrikovima i svakakvim željezima. A nakon ulaza nastaje gužva . Tako je kad za učionu odabereš korzo. Penjački. Sve je puno. Do potoka ,preko potoka ,bočno, gore,kud god pogledaš neko visi zakačen na štriku. Zna to Sičko i tjera nas naprijed. jer ko prvi njemu djevojka. Obično je tako ali.. Kad smo došli do sjevernog rebra tu se već utaborila grupa ljudi . Obitelj čini se . Al nisu na ulazu u smjer i razvlače se . Ajde ajde ,vi tu gore ,oni još neče. I pošalje Danijelu, Marina, Sandru, Martu sa Ivanom i Jadrankom u smjer, koji su naumili penjati članovi zaobiđene obitelji. Naši već naoružani, a ovi tek u oblačenju. I ipak je zaiskrilo. Al nisu imali izgleda . Pa tri cure. Ko bi to nadjačao u argumentiranju ako one nedaju. Niko. I otišle su gore.prije. Mi idemo okolo. Superteška. Mislim ne smjer,nego ja i Sale. Skupa smo preko 200. Sičko ide ispred, solo. Denis i Siniša,  par su danas. A ja i Sale za njima.I moramo odraditi taj smjer, to nam je zadatak. Sale prvi. I lijep je dan. I osjećam se ko supermen. I Sale je raspoložen, i ide mu. Malo jamra penjući, jer gdje su te vražje pločice, na koje komplete treba kačiti. Nije problem popeti, nego njih pronaći. Al kad skuži smjer i to je časkom rješeno. Prvi štand Sičko čeka. I neide dalje dok i mene ne dočeka.. Slika prvog štanda je slika nesigurnosti straha i treme. Jebiga,koda nije niko nikad zezno. Ok. Ode Sičko, a mi ajmo polako. Spit ,osiguraj se,pa drugi naveži gurtnu,okreni karabiner spravicu štrik drugi karabiner ,pa vuci. A haaaa. Pa jbga,znam to. I ode opet gore. A na drugom štandu Sičko opet čeka. Al malo morgen. Frend mi se šepuri ko paun i sve teatralno pokači i pali opet ko zna koji ćik danas od dike kako je sve to dobro izveo. .I treću dužinu penje on prvi, a meni već dosadno čekati dolje,al veli mi frend. Daj stani ovo je lako. Ko zna kuće nas natrjerat,imaš ti vremena. I imao je pravo. Na zadnjem štandu gužva koda se mukte dijeli nešto. Denis, Marino, dva vojaka iz Boke na treningu,mimo nas par iz Belgije šiba po kaminu,stižemo ja ,Sale ,Danijela.... Gužva gužva. Ponestaje mjesta za osiguranje. Al ima gurtni i karabinera pa nekako se pofatamo za kamenje. Ivana nemre gore, mora dole čekat dok neko ne ode. I potjerali smo Denisa,on je ko mačak i ide na kratkom štriku za Sičkom koji je uletio ko treći na sinkotovom vlaku do vrha. Malko prekratko uže tjera Denisa da juri za šefom . Al to je njemu niš. Može on. I odoše vojaki. I idem ja. Super je . Odozdo je gledat gadno al su posvuda po njoj neke lijepe stjene da se uhvatiš ko izmišljene. I gore je gužva . Odnekud sa strane dolepršala dva mlada Slovenca ,ko po fasadi glatkom zidu . I sjeli, lade noge. A ja ko parnjača uspuhan, provlačim se policom vrha kroz njihove štrikove.. I kačim si prijatelja na spravu. I kreće odozdo Sale srednjeg imena Španaj. I španam ali nije mu dosta. Frka je jaka. I u legendarnom nastupu Lepi moj Rajko,penje do vrha (op. S snimljen film). Uz Liftmaster dvojac Rajko i Marino,nemoguće je ne popeti smjer. Sabirnjak na vrhu. stiže naša Ivana i Sandra. Pa opet aj dole. Kaj nema neki zipline ,nego ušljivi sipar. I ono drvo ko za vatrogasce je super samo je donja grana krivo izrasla. Kaj je nisu pohoblali,a ne da zapinje. Parking. Nama je dosta. sabiremo opremu i čekamo druge. I idu još penjati. Oni koji su jače od mene zamaknuti. Al bože moj,nisam ja predaleko,samo kilama i ponekom godinom više. Odoše na Danaju. Jadranko Siniša Marta Sandrica Ivana. I ako nešto sad zbrljam molim da me se ispravi komentarom jer malo je napeto i iscurili su detalji a znate i kako. Uglavnom. Mi odemo kupit provijant za roštilj,izvadimo doneseno naoružanje,gazda apartmana nas podboči rogačicom,i krene drugi dio škole. A dva se odrasla čovjeka igraju u pjesku. Tata i stric. Voze kamiončić,trpaju pjesak, a kikić uživa u pažnji. Jedino što može pojest puno kolača. Nije bilo puno i magarci su to porubili,nije curama ostalo,pa veli Sale da dite puno more kolačića izist. Spekli smo čevape kobasice piletinu i napravili salatu rasprostrijeli stol,malo si"popili" kad su se ovi malo više divlji vratili, sretni i zadovoljni. A kad su vidjeli što ih je dočekalo još su bili sretniji I red pića red ića noć se spustila nepprimjetno. Malo se šef požalio na arhitekturu roštilja jer je moro zabit glavu u njega a rafunga koda nema. Ima al ne radi. Glava ga zabolila. Eto i tu se žrtvovao. Dobar je, nemrem reči reći. I za razliku od zadnje Paklenice ,u sobi ja spavam sam. Niko nije htio na balkon. Moćna je to motorka noćna. Vanja i Denis morali su kući. Svaki je nešto ostavio doma i otišli su poslije večere kući. Tonem u san i sanjam.sve što je odnio protekli dan. Jer novi što nosi nisam znao. S buđenjem drugačiji sam postao. Juče sam bio supermen,a danas? Kasno je odoh spat. Nemogu više pisat. Napisaću sutra što je dalje bilo. A bilo je.....

Penjati se mora

Film Sfinga u Kinu Tuškanac

U nedjelju 20. svibnja u 19h u Kinu Tuškanac u Zagrebu održat će se projekcija slovenskog dokumentarno-igranog filma Sfinga koja je ujedno dobrotvorna akcija za fond Penjati se mora (http://www.facebook.com/penjatisemora), HPD Željezničar. Film uspoređuje prvenstveni i prvi slobodni uspon alpinističkim smjerom "Obraz Sfinge" koji se nalazi u najmarkantnijem dijelu triglavske sjeverne stijene. Oslanja se na visoku estetiku kako bi u punom svjetlu predstavio okoliš koji okružuje slovenski nacionalni simbol Triglav.

Radnja prati protagoniste oba uspona koje dijeli vremenski period od tri desetljeća. Glavna linija priče gledatelja vodi kroz pripremu alpinista za uspon, putovanje pod stijenu i uspon kroz nju do tako željenog cilja:

vrha. Film se pokazao zanimljivim ne samo penjačima već i puno širem profilu publike, uglavnom zaljubljenicima u planine i aktivnosti u prirodi. Projekcija u Zagrebu specifična je po tome što će film biti prikazan u HD formatu te je za ovu priliku preveden na hrvatski jezik.

Također, program predviđa razgovor s autorima nakon projekcije.

Ulaznice po cijeni od 30kn mogu se nabaviti u Columbia brand store Arena centar te u trgovini Vrhunac u Vlaškoj ulici. Svaka ulaznica ujedno je i kupon za tombolu u kojoj su se za nagrade pobrinuli partneri projekcije:

Volvo i Moto-Ris, Columbia, Vrhunac, Sony i Omnibus te Libricon.

Pozivamo vas da nam se priključite na ovom humanitarnom, kulturološkom te ujedno planinarskom događanju!

Trailer: http://vimeo.com/23261569

Školski izletni izvještaj - extended version



Vela Peša

Klek, Gitara

Skupilo se sve . Loše je vrijeme sje.. sve. Kuda god smo pošli, sve se okrenulo. Trebali na Klek, pa otišli na Okić. Trebali na Dabarske kukove, pa otišli  na Klek. Za Maj. Pa mislili na Paklenicu . Kad figa .Opet loše vrijeme . I otišli na Kamenjak.  Juče zadnje predavanje . Film "Kako se to radi" . Mislim si ,da su mi to pokazali na početku, poljuljali bi mi nadu u uspjeh. Ovako nemam više straha, sve to već znam. I nisam  ja tako extremno penjao, ko neki moji. Jer oni su već prvaci ali niti ja se ne sramim ovih svojih penjačkih dosega. Za nekog ko će na jesen pet banki i ima stopetnaest za donijeti i popeti, ja sam zadovoljan. Al¸ ajmo redom. Ovi moji svi vele da sam baš neki, jer sam ih naučio da izvješće bude redovno i opširno. S natruhama literarne dramatizacije naših, kako Marta komentira, putešestvija. Čak mi je pomalo i krivo što se primiču kraju, jer su mi postali više no dragi. Sad već toliko da naše  curke ljubim od dragosti kad ih vidim ozarene uspjehom jer su  nekud uspijele uzverati se . Ne i dečke, oni su ipak malo tvrđi i nije red. Al cure su cure, a ja sam sentiš. Evo nekih bliceva sa tih izleta koji su se dešavali prošlih tjedana i što smo sve tamo susreli i vidjeli. Najprije Okić. Nedjelja . Klasična postava . Svi lijepi, mladi, radosni i malo zabrinuti. Jer rekli su meteorolozi ...kiša. A na domu neka planinarska škola. I u njoj fensi" proljećem  uznemiren" dečko. Luka Nižetić. A onaj iz spota ,uopće ne odgovara originalu. Naš je Sičko, koji ga je i skužio, za njega Tarzan. A i dečko je vrlo "lepršavo" bio odjeven za planinarenje.  Al on je svoj, a mi smo školarci druge fele. Išli smo penjat neke smjerove od više dužina, a naši su prvaci ostali na početku izborit neke kratke sportske smjerove. Nismo  baš daleko stigli. Ja i Igor ovaj put u tandemu  A Sale iza Sička. Ispašće da se zezne ovih par puteva i da  skoro svaki put ide iza krivoga. Igor je malo zavinuo u lakše i neki štričić visi s klina, pa sam i ja tuda uzletio . I Vanja. A Sale za Sičkom kroz teško. I nije se moglo tuda, nego aj za nama po lakšem, a Vanja  ko mačak, nek ide po komplet.. Samo je sa Vanjom frka, jer ne vjeruje ni samom sebi . Mora bit zavezan  na mrtvo, onda pokaže šta sve može. A može jer je mlad, lagan, krakat i jak. Smo glavu da učvrsti i vjeruje sebi i opremi. Biće prvak.. A ima i iznenađenja na Okiću. Krušljivo pa kad je Igor pravio štand.Za drvo i čok uglavio u rascijep, pa kad sam  se ja počeo natezati i kad sam kliznuo odlomio se komad stjene koji je držao jedan kraj štanda pa sam ja propavši ali malo, ostao visit na osiguranju s drveta. Ne vjerujte ni Okiću ni Kleku. I od tamo kamenje otpada.I onda je pala kiša. Smočila je mahovinu po stijenama pa i uz najbolju volju proklizavanje cipela nije dalo gore. Bacili smo štrik i sa prvog štanda apsajlali dolje.. Pa u dom, pa po grahu i repi, pa po pivi. Pravi planinari . Pa doma. I još sa Okića, a bilo je to u  vrijeme šparoga, posijali su razdor  Sičko i Igor nabravši  mlade izboje puzavice koja raste tamo. Bljušt. Slično izgleda, mislim zeleno je, a jede se. Fala im na spoznaji, al nije me povuklo baš da probam. I onda  je došao Maj. I onda su mladi instruktori svi  se lijepo pokupili, svoje guze za svoj gušt i koda su oni učenici pa  ko jeb.. školu,otišli na Velebit. Lijepo su ga prehodali,spavali ko zna gdje po jazbinama Velebita, da bi guštali penjući u Paklenici. Pa aj busom doma. Eto bena. A ja se učim od njih. Ista fela.  I ja bi. Al nije naš šef  zato nikud klisnuo, nego nas je lijepo odveo na Klek. I tamo je bilo krasno. Čak smo imali čast izbliza upoznati vlasnika stjenovitih padina vještičje planine. Mladog , suncem probuđenog gospodina rogonju. Poskoka. Stigao je provjeriti ko remeti mir klisure, gdje on lovi, uza stijenu klizeći tik do naših stvari složenih na kupu.. I da ga Sandra koja je čekala red za penjanje, nije opazila, nebismo ga, klizača ,niti skužili.A kad smo ga već vidjeli, slikali i pošteno mu se izmakli,on se sklupčao nadomak nas i ostao iz kamena. Nije nikud on otišao. Nego mi. A  sad kako je išlo penjanje. Opet nas posrame te naše curetine. Baš su moćne.  Jedino nam Siniša nije išao. Njega nemogu. Morao je malo svoju curicu doma , koja čeka bebu, tetošiti i tješiti, da ne zamjeri mu pustolovni  duh koji ima. Mada  si mislim, da i je njegova, baš zato što je takav, pa ju je i oteo mami i tati. Sori opet odlutam mislima koje zapišem, ali tako teku a počeo sam ovo. Dovezli smo se na Klek.  A bila je nedjelja. Mali milion planinara. Prekrasan dan . Mladi zaljubljeni, mali kikići, produkt takvih ljubavi, Mladi u srcu sa viškom kila,sa viškom godina, ili viškom prtljage i viškom odjeće. Pa neki sa kratkim hlačama,sa kratkim nogama,sa kratkim dahom. Sve  se to, u taj dan na vrh daleovidnog Kleka pokrenulo. I mi među njima. Tri su smjera obećana, a oni koji već odozgo idu, kažu nam,jer nas po štrikovima poznaju,da "naši " već gore penju. To su mladi Ogulinci novi smjer postavljali. Pored Omladinke. Nekih 5 ili šest dužina. Jaki, jaki ,jaki dečki. Zna ih Sičko .

A mi moramo Gitaru , List i ako stignemo tu Omladinku. Al nema nam pobočnika, a Sičko sve mora paziti, pa smo kratki. On prvi penje Gitaru da postavi  prvi štand . I postavlja ga sa svojom sentimentalnom špagom i karabinerom u pješćanom satu,jer znao je  da nema dobrog osiguravališta. I osto je bez toga. Jer smo ja i Vanja  o tom mislili,pošto je izlizano i staro,da je to oduvijek ovdje. Kupili smo mu novi . Jebiga. Greška. I povezani kao u navezu za tri ,išli smo redam na više štrikova jedan za drugim. I Sale je pošao za Sandricom, koja je otišla ko vjeverica gore preko prevjesa i napravila osiguranje na štandu. I kad je moj frend krenuo i zapeo,gore nije bilo ruke jake da mu pomognu izaći. Uglavio se u kaminu i potrošio  svu snagu na prva dva metra. A mala gore ,zakačila ga, i ne pušta milimetra. Odozgo,niti čuje niti vidi, što se dolje zbiva . Samo osjeća napeto uže i ne popušta.Super je, tako to treba biti. I svi smo se zblenuli,niko se nije sjetio prusiciranja sa zamkom, te samopomoći. Dok nije došao Sičko. Onda smo lijepo Denisa zavezali drugim štrikom i on je otpenjao do Saleta, pa su njih dva jedva uspjeli otpusiti , što je Sandrica i Saletova težina napela ,do kraja. Malo mi je frend potonuo i kopkalo ga je to,al prebolića, nije smak svijeta. Zato je dva puta bio na vrhu noseći stvari. I ja sam na vrh stigao s Gitarom. Gore smrznuta Sandra,jer je dugo bila u hladu na vjetru i uskuhala Marta koja se upalila na suncu čekajući Sandru s kojima je bila navezana.. Malo slikanja i silazak. Marta ,Velimir i naravno Danijela, drukaju Sička na Omladinku. Izazov im je. Al promjena je plana i silazimo opet do onog rogonje gdje  pada novo zaduženje. Marta i Vanja na List. Marta prva,Vanja za njom. Pregled skice , uputstva šefa i ulaze u smjer. Za njima Danijela i Velimir. I ide im. Mi samo gledamo za njima.Spuštamo se do doma i čekamo ih. Ali nije baš sve po planu. Malo su promašili pa su u Listu ušli u onu Klackovu zajebanciju. Nije tako ime al je takav smjer. Sjetio sam se" perverzija" I čekamo. I čekamo.Već smo se uscrvali. Plan je da apsajlaju. Nisu ponijeli cipele, Idu u penjačicama. A Saičko mijenja plan i kaže da nek idu via normale. Mora, jer pada mrak. Koma . Ko će to u tjesnim malim cipicama.  Al kad su to sjebali, a uopće nisam sumnjao u to jer su to naši prvaci, morali su i to. Ispravak. Vanja i Marta. Ali  teta Danijela i Velimir su dobili cipele gore. Denis im ih  je donio, kad smo se sjetili toga. Ipak smo upali u cajtnot. Sandrica u kratkim hlačicama več promrzla, koči se. Skidam dokoljenke i taman su joj ,Mislim prekokoljenke za nju ,al nema veze. Glavno da griju. I već je i  domar sa Kleka, pokupivši plastične bočice otišao,kad nam se drugi navez vratio u dom sa Lista. Presretni smo svi , al trk dolje. Mrak brzo pada. Dok smo došli do auta ,odmah sam morao upaliti svjetla i odlazimo po mraku. U Ogulin, Picerija. Fina pica. Umorni su al guštaju svi. Sale malo gunđa, ali proći će ga. I vele da su danas gore neki vidjeli medvjedicu s malima, a naši su neki vidjeli na spustu srne. A kako nebi kad je danas hrpa ljudi pohodila Klek. I polako kući. Predavanje u utorak je držao naš Bana . Opet o opasnostima i GSS-u. I pun je istinitih primjera . On je već godinama u tom do grla. Voditelj je karlovačke staniceGSS-a. On svašta zna zapravo.  I na penjanje smo u dvoranu došli sa planom da se za vikend ide u Paklenicu. Al figa opet. Ovaj se gore urotio svojom vodom ,da nakon  tolike suše,poplavi  baš i samo naše namjere i želje,da se penjemo kako smo naumili. I opet promjena plana. Idemo do Kamenjaka. A šta ćeš, kud svi  Turci tud i mali Mujo. Tako u nedjelju, dok sam ujutro u sedam pokazivao kako se križ na crkvi Svete trojice opet okrenuo prema nama stiže cijela ekipa. Potrpamo se sa opremom u aute, pa gas. Jel opet su rekli šućmurasto vrijeme. Svud lijepo samo zapadni dio, Istra i Kvarner sa mogućim pljuskovima. Baš opet po nama. Nije padalo,ali je opet puhalo. Tek tolko da moraš drhturiti i tražiti zavjetrinu. I na samom dolasku frka. Mi svi došli pod penjalište,a nema Vanje  ni Sandrice. Morali pristat da se olakšaju,pa zaostali i izgubili nas iz vida.. Pa po planinarskim oznakama odmlatili na Veliki Kamenjak. I  lijepo se slikali, a mi brinuli. I nakon deranja i zvanja ,odjurim natrag i skužim, po debeloj marki  zaokrenuli su na  Veliki Kamenjak, kud su otišli. Otrčim  za njima i dozovemo se konačno, pa se vratimo okolo do penjališta. Prvo dugački smjerovi i izmjenjujemo se u vodstvu. Ovaj put ja i Vanja. On ide prvi, a poslje prvog štanda izmjenjujemo se u vodstvu. Ovo je moje prvo iskustvo u penjanju kao prvi . Prošlo je super i zadovoljan sam sobom. A dolje su počele borbe oko Kardinala. Probala je Ivčica ali nije mogla,pa je bjeloglavi Siniša ispeo prvi i postavio osiguranja. Ja sam tada  otišao  gore,ali čujem da je Marta ,a ko bi drugi, za njim ispenjala to(op.S.- Ivana druga, Marta treća).  A na vrhu stižemo iz raznih smjerova . I skup postaje sve veći . Postavljamo dva smjera za apsajl. Baca se užad,kvačimo prusike i slijedi spust. Opet Sale dahće, ali uz Igora slijeće sigurno i bezprijekorno. I to smo obavili pa odlazimo na neke sportske smjerove. Sale i ja na Krušku a Siniša i Sandra na Jabuku. Pokušavam se popeti ,ali tek jedno osiguranje uspjevam postaviti. Pretežak sam i tenisice ne drže na glatkoj stijeni kad bi trebale. Gubim snagu i odustajem, pa šef  priskače upomoć i on ispenje da postavi top-rope. U međuvremenu gledam kako dragi Siniša penje do mene, u još glađoj stjeni bez ,meni se barem čini,ikakvih oprimaka. I đetić  nam osvjetla obraz, muškoj  postavi našeg tima. Uspio je i svaka mu čast. Baš je pravi baja. I zato će i biti tata. Jer sve nešto curke uspjevaju. Al imamo  mi i Velimira. A on je jurišnik. I mada i njega godine love, još ga nisu ulovile.On nije čuo da neidemo na Paklenicu ,pa je ovdje naoružan za dva dana . Ispenjemo i ja i Sale tu našu Krušku, a ja probam i Jabuku al sam je pregrizao samo dopola, Zbilja svaka čast Siniši dragome, a ja sam na pola .čak i štrikom privezan  odustao. Nemam penjačice,(kao to mi je neki izgovor ) pa samo klizim nogama u prazno.  I nije dosta. Idu prvaci okušat se u Beta Centurionu. Taj je sav na onog dilbera zakvačen, Samo tako  se ide po njemu. I hvatamo se svak svoga posla. Ja superteška sam glavni osiguratelj, i opet bjeloglavi Siniša postavlja uže na vrh, jer je koma teško, a on je skroz divlji i može,mada se vako čini pristojan i miran. I kreću naši školarci. Marta Danijela Velimir , čak i ovi iskusni se libe tog smjera .  Potjerali su me ,jer ja nemogu Ivanu osiguravat,moram nešto ići štrikat užad,štrebat  i slušat opet ,kako se to što radimo, ustvari treba napraviti. Moram reć da je Ivčica ispela tog Centuriona ,a osiguranje joj je pružio naš Dinko. I onda kraj penjanja. Spust u birc. Putnik. Vanja je kupio Sičku,zbog na Kleku ostavljenog karabinera novi , a mi smo mu ga nadomjestili. Nema smisla da si oštetimo šefa. I red cuge ,dobra klopa , Povrat u Karlovac. Predavanje  u utorak i opet smo dobili nogu od boga i instruktora. Baš smo se nešto zamjerili a neznamo niti kome. Možda nas Sinišina trudnica daje Ovom Gore na dušu ,što joj dragog odvlačimo, kad je ona u tegobama i treba joj sva   njegova pažnja . Šalim se,al u svakoj šali... A na predavanju ,osim filmića najprije spomenutog, i mali štih probe test. Sale je testni pilot . I skršio se do bola ,na ivicama testa za alpinistu. Ako niste znali koja su tri Alpska problema ,ima Sale vrlo dobar odgovor. To su :pad,strah od visine, i nepravilno zavezani čvorovi. Svjetski je. Ima srce ko vlak,sve stane u njega. Smijali smo se,a ispalo je da je negdje zametnuo skripte u poslu. Napraviće mu Jadranko nove. Naštrebaće sve do testa.

Uglavnom,ovaj tjedan ima kiše na Velebitu i otkazan je i treći put dvodnevni izlet. A valjda  će nam se posrećiti četvrti, kad nije bila treća sreća. Uporni i hrabri uvijek pobjeđuju. A ovaj vikend kud koji mili moji.

Pozdravljam Vas, sve koji čitajuči ove retke, uz nas putujete i makar u mislima drugujete. Do nove zgode i prigode.

Rajko

U jebote al sam nadrobio, a nisam sve ni rekao...

(op. Sićka, djelomično lektorirano ali nisam imao dovoljno vremena za sve, bez obzira, razumijeti ćete sve što je Rajko htio reći i slovom prikazati)

Penjati se mora

Svim članovima AO Dubovac, zainteresiranima i svima koji bi to htjeli ili će biti, ljubiteljima penjanja ili alpinizma. Ovaj tekst sam dobio od Marka Vukovića, a ja ga objavljujem kako bi ga i članovi našeg Društva vidjeli, raspravili o njemu, donijeli neke zaključke, a osobno se nadam i pripomogli njegovom ostvarenju.

Željko Ivasić Sićko

Ukratko o Fondu Penjati se mora

Fond Penjati se mora osnovan je na inicijativu Alpinističkog odsjeka HPD Željezničar u proljeće 2012. godine. Cilj Fonda je sustavno pomagati projekte obrazovanja alpinista u Hrvatskoj te potaknuti transfer znanja od iskusnih prema manje iskusnima. Također, želi se stvoriti okruženje u kojem se aktivno promišljaju alpinističke tehnike i oprema te cijeni važnost kontinuiranog obrazovanja. Potencijal suradnje unutar penjačke zajednice je velik i nedovoljno iskorišten. Orjentirajući se na "od zajednice za zajednicu" princip rada, Fond želi podržati ljude koji pokazuju volju i energiju za rad s drugima. Istovremeno, oslanja se na solidarnost unutar penjačke i planinarske zajednice kako bi osigurao financijska sredstva za rad.

Kroz pomaganje projekata obrazovanja koji nadilaze okvire alpinističke škole želi se omogućiti što većem broju penjača sudjelovanje u programima gdje mogu steći nova znanja. Podržavaju se projekti koji su strukturirani tako da se stečeno znanje prenosi drugima. Fokus su napredne tehnike, nova saznanja, metode treninga, izrada literature, metode spašavanja i sl. Akumulacija iskustva u alpinizmu je dugotrajan i kontinuiran proces. Rijetke su prilike gdje penjači mogu testirati svoje znanje bez rizika i učenja na greškama. Kroz organizaciju i podržavanje programa obrazovanja Fond želi podići kvalitetu i razinu sigurnosti u alpinizmu.

Jedna od aktivnosti Fonda je organizacija javnih događanja alpinističke tematike. Radi se o dobrotvornim akcijama čiji prihod ide u korist Fonda. Kupovinom ulaznice ili dobrovoljnim prilogom publika direktno podržava edukativne akcije. Tako se u potpunosti ostvaruje "od zajednice za zajednicu" princip u kojem svi profitiraju ili barem svjesno investiraju u sigurnost i kvalitetu.

Fond Penjati se mora osnovan je kao radno tijelo u sklopu HPD Željezničar ali je zamišljen kao platforma otvorena svima. To najbolje ilustrira podatak kako je Odbor Fonda sastavljen od članova GSS-a, PDS Velebit i HPD Željezničar. Rad u Fondu je volonterski i oslanja se na entuzijazam i ljubav prema alpinizmu.

Web stranica: http://www.aozeljeznicar.hr/page.php?id=2300

Facebook: http://www.facebook.com/PenjatiSeMora

Najavljujemo: 

20.5.2012. Sfinga

Kino Tuškanac, Zagreb, 19h. Cijena ulaznice: 30kn.

Sfinga: dokumentarno-igrani film, Slovenija, 2011., HD, 70 min., hrvatski titl. Program predviđa razgovor s autorima nakon projekcije.

Lipanj 2012. Kako su planine izmjenile moj život

Zagreb. Ulaz besplatan, donacija poželjna.

Predavanje: Vladimir Mesarić

Lipanj 2012. Samospašavanje

Okić. Prijava obavezna. Kotizacija: 30kn.

Radionica o tome što učiniti u slučaju nesreće, raspolažući opremom naveza.

U cetvrtak 19.4. u 19h u slovenskom domu predavanje Monike Kambic. Nadam se da ce biti zainteresiranih za taj program! 

Nešto o predavaču, Moniki Kambič na :
http://www.libricon.hr/Monika-Kambič-u-Slovenskom-domu_n21.aspx

Paklenica_ožujak 2012

Paklenica. Ostavio sam dan za sobom, da to što vrije, umiri se u meni .
Jer kako bih uspio iskazati kako je bilo. Koliko je krvi pojurilo u glavu, na pogled prema  liticama nad nama. Da li da pišem raspored polaska i dolaska i smjer penjanja. Ili da slikam riječima osjećaje koji lete kroz glavu, ispunjenu doživljajima. Na poglede, na napore, na strahove, na trijumf onoga koji je stao na vrh. Znam, znam. Mali je to vrh. I mnogi su tu već stajali. Ali to je moj prvi mali Mont Everest.
Mali, mali, ali  za mene Veliki Veliki. I nisam  ja sam. Svi su uz mene titrali istim zvukom. Ubrzanog dihanja, umornih ruku i ustreptala srca. Svatko u glas priča što se zbilo, kako je bilo, Znaš kad je ondje... Onda sam ... Nije moglo tako, pa sam... Još pomalo ključa u sjećanju uzbuđenje proživljenog. Evo,otvorit ću si pivo, pa da ispričam kao stari pričopričalica redom kako je bilo.  A krenulo je tako da sam odbio pijanku na koju sam pozvan, jer  znao sam da ono što slijedi traži odmorno tijelo i bistru glavu.  Dan prije na penjanju u pola deset Sale zove frenda da nam da kombi. I tim kombijem usput nas je ujutro u pola šest usput pokupio redom. Dok smo  stigli do društva uzet opremu došla je i teta konobarica, tako da nismo išli natašte. Na svaki se pohod najbolje za sreću kreće iz birtije. I naravno tako treba i završiti. Sičko i instruktorska bratija ide s dva auta autoputom, a mi starom cestom. Sale je glavni. Devet nas je u kombiju.
Jela je opet negdje kiksnula. Nek joj bude krivo.   Kava i poneki griz kod Macole, pogled na jadne zvjerke iza kuće , Humvija pored kuće, slikanje uz napunjenog medu i pokret.Sandrica seli naprijed jer joj je pomalo muka. Konačni raspored sjedenja je postignut i  kad uđemo na autoput, sasvim do Starigrad stižemo glatko i lako. Apartmani jo nisu spremni,ali kako je prognoza, a obistinila se djelomično, za nedjelju loša, samo bacamo stvari u jednu sobu i pokret do kanjona. Sva je oprema kod nas u kombiju. Na ulazu opet Sale, kao pravi reisefuhrer, iskače, plaća karte i ulazimo u kanjon. Ne daleko. Nismo mi još za neki big wall. Tu na početku je penjački dječji vrtić ili ajmo reć mala škola. Oni koji tek  uče pravilno držati penjačku olovku za pisati penjanje.Raspoređujemo se. Svatko od nas dobiva svog instruktora. Neznam ko je bio sve u navezu zajedno jer smo ja i Sale kao superteška ostali na samom ulazu.Ja sa Sinišom, a Sale sa Igorom.
Ostali su se razbacali po smjerovima i nestali mi iz vidokruga. Ali su se pojavile zato zmije. Prerano izašla tri blavora, sunce ih je izmamilo.I one su nestale časkom. Počela je škola. Ulaz u smjer, čitanje karte i traženje čovička. To vam je složeni kup kamenja, kod kojeg je ulaz u smjer. I dok smo mi pričai lijepo su nam uletili neki strenđeri u onaj kog smo mi naumili penjat. I kaj sad, nego nađi si drugu granu za visit, kad ti je onaj majmun zauzel tvoju. Malo su se Igor i Saša zgledali i povukli nas na  smjer Izduženo rebro. Čak i za prvo pentranje, ipak lagano. Pola smo prehodali. A u pola me smjera sastavila glad da sam htio stat i jest. Nismo to obavili ipak, nego smo došli do vrha. Tu su već bili Sičko i Domitra sa  Dragim Sinišom, Denisom i Velimirom. E tu smo slomili otpor ruksaka i kresnuli sendvič. A bome je i radler dobio svoje.  Uto stiže i moj Sale ko drugi navez i ozaren je ko suncokret, kako je uspio. Al veli da ga je frka ćapila kad je okrenuo se dolje i skužio da je kombi ko mravac daleko  pod njim.  Ali imao je lijepo Igora i sasvim su  uspješno došli gore. Kratka stanka,pogled na more i Tursku kulu na moru, pa silazak po siparu do drugog smjera. Ja i Sale imamo  repeticium. Penjemo novi teži smjer sa kog su sišli Dragi Siniša i Velimir. Penjemo Zubatac, a dolje ćemo absailati, Moram reć da mi je sipar omiljeno omražena vrsta podloge za hodanje,meni tako teškom. Sve leti ispod mene. Uvijek.
Uglavnom, kad smo krenuli odozdo do prvog štanda je sve bilo ok. I tu dok je Siniša penjao do drugog ,me Igor pretekao pokazujući guranac na malo mjesta. I onda on odlazi,  jer Siniša nema dosta štrika do sidrišta, pa dugo pravi provizorni, na koji ja trebam popet. I aj fala bogu gotovo je, pa kad sam krenuo stigao sam i Igora koji je morao čekati Saleta na štandu,  I onda je došla problematika . Kako bez digitrona i hvatišta, izvaditi cosinus tangente okomitog kamena pod kojim se nalazim, a gosn Siniša je otišo gore, ko vjeverica, pokačio osiguranja i meni rekao"hm,mislim da će ti tu bit malo zanimljivo",a skino je Sičkovu spravicu na koju je ovaj otišo gore, pa ju nije mogao rukama odpustiti, I nemam pojma kako,al sje..o sam to onako na cug . I tenisice dobro drže, a i Rajko je poprilično ojačao ruke. Nije ni ta teretana bezveze.Jer ako nema tehnike, ide na snagu. I obratno. I jako sam si ponosan na sebe,kako mi je to uspjelo. Stižem do vrha, a  naš Sale ide za mnom. I Igor je  čak malo ogledavao kud bi zaskočio tu stjenu,al on je to brzo rješio. I dok se spremam za apsajl,a ova me dva gledaju, ja zaboravim da mi je zamka džepu od uzbuđenja, za prusik, pa mi daju svoju. I Siniša sleti dolje, ja nakačen za apsajl čekam da krenem. I kako Sale malo zapinje, jer ga osuguranje vuče  u pretežak Igorov smjer, na užetu se malo lijevo do njega spuštam, kačim mu komplet za koji se  frend malko prihvatio i to je to. Falila je ta mrvica, pa smo riješili uspješno obadva taj zadatak . Ja se spuštam,skroz. Nemoram ni reć da to baš volim,apsajlat,a onda ide moj kompić. Malo je negdje odero prst al ni ne kuži dok mu ne pokažemo.
Nema veze. Obadva smo uzbuđeni jer smo to obavii. Silazimo do kombija ,ostavimo stvari,i idemo tražit naše. Jer lagano se dan završava. Oni su dublje u kanjonu. Penju sportske smjerove. Ali nismo imali sreće, silazili su već cestom i oni. Od sreće pravim zvjezdu na asfaltu Paklenice, a nisam je pravio trideset godina.  Super je,a svaka žilica u meni titra.
 Palimo kombi,spust do apartmana i da dan nebude pust i kamen, odlučimo ga posoliti. Morem.  Odemo do mora. Isti taj Sale i ja i  dok se hvata sumrak, kod Kule se  zviznemo u more. Ledeno. Dva zamaha, kupali smo se,zagnjurili i pobjegli van. Ali ritul je obavljen. I odnijelo je, istina, hladno more dio napetosti iz mene. Povratak u sobu, presvlačenje u civilku i idemo na večeru. Zasjeli, pojeli,  i platili.Nije što smo platili, al nismo dobili obećano. Riblja plata nazovi za dva, je za mene jednoga i to tanka. Ali košta ko prava.
Malo crnog vina, čašica razgovora, razmjena utiska i ajmo spat. Ušao sam,legao i zaspao. Ja . I upalio motorku. Tešku,šumsku .  I siroti Vanja moj suležnik nije izdržao. Složio je stolice i na balkonu do jutra odspavao. Kad se bura digla i unutra ga otjerala. Denis je tvrđi orah. Ipak je on po terenu klatio pa je svašta naučio. I to kako uz hrkača zaspati. Velim ja da je tehnika bitna. Ujutro čujem da su svi spavali na mrtvo. Rano ustajanje,u dućan po doruččak jer se pojelo što se nosilo,i opet priča kako je gdje i kada bio. Prepuni su mi frendovi utisaka. Svaki je svoj komadić ushićenja popio, pa sad na njemu lebdi.I ništa danas od penjanja. Bura udara snažno. Šatori u susjednom dvorištu,nestali su časkom. Kava kod Dinka skupljamo krpice i pokret. Uz more do Karlobaga. A bura ore more. Reže mu brazde kao da će vjetar u njih saditi. I pjenu mu raznosi jer nevoli kad joj se opire. Odmah ga obrije. U daljini kao bijelom olovkom obrubljuje pjena vala crtu sudara mora i  kamenih žala.  A odozgo sunce upire da sve te slike  dobro u pamet ureže. I Marta slika, stotinu slika tog prizora, iz pokreta, kroz prozor kombija. A  dere bura. U Karlobagu stajanka, Zavjetrina, pivce za živce,,i odluka. Idemo gore . Preko Gospića.  Šum u ušima, dok se penjemo serpentinama, govori da je more duboko pod nama. Još je upečatljiviji prizor bure koja šiba  preko mora. Osunčani dan burom ispuhan. I na samom prevoju,Kubus. Kamena kocka na četiri kugle. Ispadamo van,  da iskušamo kako je na samom vrhu. Jer tu je burin stan. Tu bura stanuje i ovdje caruje. Do kocke  smo taman došli ,kad je bura obrijala kape istog penjačkog para. Igor i Sale.Mada nisu vidljivom niti  danas povezani,obojici je bura kape skinula,  i dolje niz brdo ih po njih poslala.Valjda da  im pokaže, da joj se netko nakloniti mora. Zaleđeni bridovi kubusa govore kolika je hladnoća.
Naslonjeni na buru isprobavamo joj snagu pa se divimo se moći koju ima i nad našim tjelima. Oprezno čak i ja silazim u zavjetrinu, ali za nama u najjačem udaru ostaju najlakše cure. I tko će ako neće GSS.
Darko izlazi  i odlazi po Sandru i Martu koje se kače za  još jednog stokilaša, pa tako osigurane, da ih ne odnese, dovede ih do kombija, gdje samo frkću obje kako je luda ta vjetrina.  Krećemo dalje,a ovdje putem, još snijeg nije sasvim odustao od pokrivanja uvala i zavjetrina. Još pokazuje tko je ovdje najveći gospodar života Velebita. Nije ni pomislila ovdje gore šuma listat. Sve još pritajeno čeka da se sunce odupre hladnoći, kad se izdigne okomitije na vrhove planina. I prolazimo Velebno, stižemo u Rizvanušu. Ništa ne radi ali nas dočekuje čovjek i promatra iz opreza da nebi penjali po umjetnoj stjeni ili se uzverali na sprave adrenalinskog parka Rizvancitya. Malo mi je to malo, ali bože moj, avanturu svako po svojoj mjeri izabire.
Opet kratka šetnja, pa put pod noge . Ovo danas je  čisto razgledavanje, jer je bura smandrljala penjanje. Stižemo u Gospić.
Pica je bila ukusna u lijepo uređenom objektu, ali me ubij ako sad znam kako se zove. Pristojno ukusno i regularno. Još jedno pivce,a taj naš Sale će se napuhnut koliko je kisele putem popio. Vozi nas i ni kap ne pije. Al puši brate gdje god stigne. I na štandovima je u penjenju kefao po cigarama. Svak nešto voli . I sad ponovo dogovor.
Već smo se navozali i idemo autoputem. Ponovo lagano fjaka hvata zadnji dio kombija,ali nam Sandra prvi društvo Saletu i  razgovor ne prestaje. Dolazak u klub. Vraćanje opreme. Sjebo sam Siniši komplet.
Pao je niz stjene, a on me uči" Kad pada oprema,onda pada društvena,a ne moja".. Kusuramo se za najam kombija ulaznice i razlaz otkud smo i pošli.
I tako mic po mic događajima, priči, pivici  i inspiraciji piscu,došao je danas kraj. Ovo je više  zabilješka, što je, kako je , gdje je bilo, za sjećanje da ne ishlapi, a ako ostane,možda  i nekoj novoj školi na poredbu što smo mi okusili i kako je to onda bilo.
Zasad toliko,a dalje,vidjet ćemo.
Pozz od Rajka.

Vela Peša 2012

Vela Peša , anno domini 2012
Nekadašnja talijanska osmatračnica

Smještena podno skijališta Platak stijena Vele Peše pravi je mali raj laganih penjačkih smjerova. Zbog raznolikog izbora smjerova te kompaktne stijene, pruža užitak kako početnicima tako i vještijim penjačima. Osobe koje tek ulaze u svijet stjenovitih vertikala posebno će biti zadovoljne manje zahtjevnim smjerovima na lijevom dijelu stijene. Visine smjerova su do 35 metara, s dobro uređenim sidrištima i međuosiguranjima.
Prvo kad uguglate naziv mjesta gdje smo bili sa A.O.školom ispadne ovo gore. I poslje ide priča Sičkova,o frajeru, koji je za ratne okupacije(onog starog rata) vadio mast Talijanima,Crni,po kom su u Kapelskim kresovima osmislili lik Dimnjačara. I sa samog se penjališta vidi cestovna serpentina gdje je ploča i gdje su mu došli glave. A danas na smjeru do nas, plavojka i tri bećara koja parlaju samo tim jezikom. I na silasku smo si srdačni poželjeli" Arrivederci". Jbg.
Staro se briše, novo se piše. A tako i tako je 2012,pa nema smisla ljutit se dovjeka, kad su još stare Maje rekli da je to sve samo do pred ovaj Božič, pa nek i oni uživaju kod nas,uz nas. Baš smo mi dobri.
A kako je bilo školi na Veloj Peši veli vako, mada će ovo čitati samo oni koji su i bili uz mene, pa su to vidjeli i doživjeli iz samo malkice drugog kuta. Npr,Glavni šef, koji dok Marino penje najzeznutiji smjer i nosi štrik za onaj "toprope". Oni dolje viču da to mora nešto na "đikana" (op. Dullfer)kad se dohvatio glatke okomice sa oštrim rubom za kog se hvata postrance, stari šuti i gleda kroz zum objektiva fotoaparata. I kade je sinko dopenjao vrh, osmjeh mu se razlio licem. Pa ima Marino i ključ od auta, da smije voziti i doma, ponovo se dokazao da je već odavno "veliki". Šalim se jer i ja sam "stari" pa slobodno pričam.
Al ajmo redom. Skupili smo se ujutro,a još su nam i sat ćorenja munili, jer se mijenjalo vrijeme. I na Lepenici, prije tunela, kava i stajanka, pa do samog dolaska pod stjenu, trebalo nam je sat vremena.Kako je kod nas bilo tmutno,na Ravnoj Gori škrapala kiša, tako je ovdje puhalo . Ledeno. Samo su se zamotali svi redom. Danas je glavni bio Domitra, a kao glavne su mu odlike, da sve mora vidit, ko je šta napravio i da nije skino ruksu, dok nije išao otpenjat si za gušt 2 smjera. Stalno pod punom spremom. Pravi GSS-ovac. OldSchool. I aj pogodite šta smo radili? Pa naravno,ČVOROVE. uzlove knots-ove,i nodi-e (isto to na talijanski) I tako dok se mi uplićemo, zaplićemo i preplićemo zamke na razapeti štrik,a Igor i Domitra sve gledaju oštro,ostatak ekipe priprema opet one šarene spravice . Ponovo su u igri čokovi frendovi,karabajneri u svrsi drugih namjena. I Fifi,kuka za one "dont know name "lojtre od špage. I sad kad smo sve zavuzlali, dobili smo svaki da si uglavi po čoka i frenda u dobru rupu. (za Saleta nisam našo odgovarajuću,pa je osto vani) I kako to biva u stijeni ali ne i u običnom životu,jer tamo sve samo ispada,za to van izvadit treba i čokovadilica . Ima to Ivana . Naravno. Žensko ,nema prste za to iščupat, al ima pamet i spravu koja joj tome služi... I to je bilo gotovo do 12 sati, a več je Majin Darkić(Grba) postavio prvi smjer za penjanja. Al malo morgen. Nema oma penjanja.Poslje semića i sokića, aj opet u razbrojs po dva,pa na četri smjera trenirat sidrišta i prevez. Ako to ko nezna,ušto sumnjam, jer na ovaj blog ne zalaze sigurno oni koji to neznaju,nek negdje drugdje to pročitaj,il nek idu u školu. Ko ja. Jer samo uz moje opise mogli bi gdje strmeknuti i netreba im to. Uglavnom za to treba po nekih šest čvorova,četri karabinera,gurtna ,spravica. I nije to fora, nego treba to zavezat za sebe i za stijenu i za spravicu i to po redu i s čvorom koji za to treba. E sad je tu opet ta naša planinarska škola napeta jače. Mi naučili, pa ide. Ali Marta i moj Sale muku muče, kad je šta na redu. A niš, bumo opet trenirali.To moraju znat ko vodu pit. Bilo bi frke da smo negdje visoko. I onda dok mi sve ponavljamo,već je Danijela odjurila uz stjenu do vrha, a Marta bi pregorila da nije ponovila odmah za njom. I onda slijedi jedan prevjes kog je postavila Ivčica, pa još jedan Dinkov ili Goranov, neznam,al ja nisam više to gledao, jer sam ja za penjanje na redu bio.
I Popeo sam se. Nekoliko puta.. Al samo se sjećam da su na Velimira vikali kad je prebrzo poletio gore . Nedaju ni to. A abseil je ovdje svjetski, mislio sam. I kao u magli je počelo opće pentranje. Navalili smo sa svih strana gonjat po tom kamenju. Neznaš kog bi sliko ili gledo,dok čekaš da se penješ. Super je bilo. I znam sve svoje partnere,a najjače je kad me Danijela sa svojih 65(mislim)kila osiguravala. Za cer mladi gurtnom zavezana, Domitrom iz leđa i uspentro sam se i ja kud je Marino izašao. Ne sasvim, al gore je gladac, a ja nemam prste za svoje kile. l jako sam si dobar. Mada, svi su. I sunce je u međuvremenu došlo i puhat je malo smanjilo i sve je puno ljepše bilo. I gledo sam ih sve kako se prte. Ide to baš svima.A nije ni došao do ovdje koga to ne zanima.Baš sam onako radostan zbog svih nas. I instruktora i nas polaznika.
A morao je ipak jedan,da nebude uroka, mali zafrk ispast. Kad sam se ponudio da ću uže skinuti i namotati,u padu je ono zapalo za kamen. I povuci potegni,iščupati nemogu. Al da nebi tu sad trebale od babe, djeda, do mačke i mije, imamo mi sve u jednom. Siniša se odsklizao prema gore i to lijepo otkačio. Baš sam neki,a htio sam ja koji sam i zezno, ali mi nisu dali,samo da znate. I onda dok sam ja to uže smotao, oni su se slikali, a mene tamo nema. Nema veze, bića još slika i prilika. A onda misao vaditi ga ili ne vaditi? Sendvič, naravno. Veli šef da ajmo u krčmu. Na grah. Super, ništa vađenje. I potrpasmo se u aute pa spustili do Grobnika. Tamo birtija Putnik. A u njoj košnica. Pije se i jede naveliko. Pun parking. I tu ti strusimo, pelin, pivo, radler, čaj, kako ko. Namlatimo se klope koja je bila prva liga,kao i konobarica koja se lijepo uvalila kraj mene sa beštekom, da mi ko fol pomogne oko palačinki, al je fala bogu odustala, bez da sam je morao potjerati. Mala je baš bila simpa. A palačinke su legle bogovski. I kako Siniša, iz škole, danas mene vozi, ja slobodno lijepo kresnem gem. Pošli smo u 6 popodne iz birca. I nakon ugodne vožnje koju su ove naše dvije prvakinje, Marta i Danijela, prespavale na zadnjem zicu, a meni se tek malo pridžonjalo, zbog punog trbuha, propuhanih pluća i umornih ruku, došli smo lijepo doma. Baš mi je super u ovoj školici, a uhvatio sam izgleda zadnji vlak sa ovim mojim drugovima, jer toga skoro više biti neće. Veli naš šef da je sit toga, ko čela meda i da mu se više neda. Na njemu je, al baš bi još jedan zimski mogao opalit da nas do cilja skroz dovede. Do naslova Alpinist. Ima još vremena, cendraćemo mu, pa ga još ko možda i skuha, da do kraja odradi sa nama što je i započeo. Eto tako, ovo je za oke koje vole ovakva štiva,u kasni sat napisana i oprostite na greškama, sve su bile nenamjerno namjerne. Pa si izaberite.
A kaj bu dalje bilo, nećete u Larinom izboru vidjeti, jer se to samo ovdje, ko uz nas neide, a voli znati, može pročitati.
I ostat će barem ovdje detalji opisani, a vremenom zaboravljeni. Osim što su u glavi i u srcu urezani.

Rajko

Klanac_2012

 I naslov me sjetio na knjigu" Glava u klancu, noge na jarcu" koju sam ko klinac čitao i cerio se, ko danas kad se sjetim nedjelje. Dobio sam volju i ide mi pisanje, pa sad kad je već tako, nek napišem još koju.
Iako niko ne komentira, pašu mi pohvale koje sam dobio na predavanju .
Bravo ja.. I sad, kako je Jelka zeznula, i nije niš napisala, a za one koji vole znati "šta ima" kod nas na AO školi, napisaću  ja kako smo dan nakon Okića rješili  Klanac. Ali kratko, valjda. U nedjelju sam lijepo ostavio dragu da se proteže u krevetu, a ja pinklec na rame i cady pod noge. Zajedno  s tim mojim frendovima, koje ću valjda moć zataknut u tvrdo,da me osiguraju kad sam nesiguran, ko i spravice istog imena, popili smo kavu i  pošli. Malo nas je neugodno iznenadio vjetroviti dan bez sunca, pa su nam curke pod jaknicama drhturile.
I kad smo kod birca u Klancu skrenuli dolje u  klanac Kupe, već su na terasi čekali  naša najdraža doktorica Maja i njen Darkić. Nisu nam dali da stanemo pit, jer je trebalo svašta pokazat i pripremiti.
Podjeljeni u tri grupe dobili smo svaki svoj dio zadataka . Nas četri školarca planinarske škole zgurali su skupa. Prvi nam je zadatak, a i to je ono po što smo  ovamo došli, bio, popet se na stijenu. Dinko i Ivana ispentrali su se lako ko mačke do postavljenih sidrišta i objasnili da penjemo "top rope", pa su pokačili te rope (štrik) na top (vrh).Dva postavljena smjera . Ultralaki i perolaki. Njima.
Penjalište je uređeno, pospitano i postavljena fiksna sidrišta, a kreće se sa lijepe platforme sa bazenskom drvenarijom . Pitam odakle pare, a vele mi da tu neki crkveni ljudi, nekog smjera meni nepoznatog, imaju druženja, i u sklopu tog uredili penjalište. Lijepo je ovdje ali  je šljiva, jer Kupa tu dijeli nas i Deželu, a nema sunca i brije vjetar. Ispenjemo se  mi tu  po dva puta svaki smjer, al najbolje mi je kad se Dinko sidri da bi mene mogao osigurati. Jer kad ja sjednem, on ide u nebo, ako nije zavezan za drvo. I to je škola, za primjer nama koji se s tim srećemo prvi put. I kad smo riješili taj dio selimo se kod Igora na vuzlanje.  Ponovo prolazimo kroz  vezanje i namjenu pojedinih čvorova te svakog ponaosob zavezat za nešto. Igor je zadovoljan jer mi to znamo, friško nam je od škole. Stiže u međuvremenu motor, Bembara, i čovjek u kožnjaku . Ja mu neznam ime ali ga znam iz društva ,već je išao samnom na Klek To je stari član i penjač i član gorštaka(GSS-a) Naravno da kad nešto voliš ništa nije teško, pa moraš vidit šta ti prijatelji rade i kako sve napreduje, tako je i on dosklizao zanama.. Sičko otvara bunker auta i vadi ,osim već  viđenih, opremu  za savladavanje preteških uspona. Zaboravio sam kako zovu lojtre od špage , ali kladivo, klinovi, gurtne,kravatni čvor nisam zaboravio. A onda mi" pametni", preselimo se kod naše Maje i pokažemo joj da trud od prošle škole nije bio uzaludan. Sve smo znali, a i da nismo ne bih vam priznao. Al znali smo, zbilja,jer uz njen autoritet i način na koji  nas uči, mora ti ostat u glavi. Umotali smo slavljenika  Velimira (48) ko astronauta u foliju, da pokažemo bivak za unesrećenog. u međuvremenu, kako među nama ima i boljih od dobrih, otvorili su još jedan smjer. Pretežak nama ali ne i za Martu niti Danijelu. Ispod piše 5plus. I Velimir se ispeo tuda, mada je koža na prstima pukla i krvca je potekla, Famozni "hvat jagode" . Malo je kapnulo, ali je krstio stijenu.  Ja, krakat , uspeo sam se do pola , jer se mogu uhvatit gdje drugi nemogu , ali je gravitacija puta 116, bila prejaka za moje prste , koji su popustili, pa su me lijepo moji osiguratelji  spustili.  I onda  meni najljepši dio ,abseil. Puno bolji i duži nego Okićki. Malo nam je Sale zadrhtao pri prvom silasku, ali nebi on bio ko je, da  nije ponovo popeo smjer i još jednom kliznuo niz uže. I kad smo se izredali svi , Igor je sletio niz uže osmicom . I onda  tako upaljen komadić aluminija  bacio u zrak zazivajući  Ivčicu nek hvata. Mogo bi mene zeznit , al se mala smo izmakla i lijepo mu se nasmijala,što je on i znao da će bit . To su samo nama pokazali na koje se sve  fore hvataju novaci,. I još onda lagano čašćenje pivom iz Kupe jer je Velimiru bio rojsni dan, neuspješni  pokušaji  hodanja po našpanatoj gurtni, za vježbu balansa i pokret s vježbališta. Odveliu su nas u Sverin i proveli kroz razvaljeni dvorac i  zarasli botanički vrt uz Sičkovu priču "kako je nekad bilo". Mislim si nije tolko star, al ili dugo pamti, il je rano počeo. Sve zna. Na povratku piva u bircu kraj ceste gdje nas je Sale sve častio rundom i sad smo mu dužni.On je baja,  a i pozna gazdu jer mu je radio tu birtiju. Krasno ju je ofarbao i slobodno  onda plati rundu..  Mada će sigurno dobit revanš od nas . I dogovor za predavanje  je pao.  A to smo sinoć odradili .
 Bio je Spiderman iz Rijeke. Čovjek je svuda bio i sve zna . Samo smo slušali i nismo niš imali za pitat, kolko su  nam sve puta već rekli .
Čovjek  super predaje i vole ga ovi naši instruktori.  Mali je znak pažnje dobio, ali onako vezano za neku foru koju su oni o njemu znali .  I zamislite sramota ,došli smo ko mulci bez zamki. Samo dvije, a svi drugi frula. Koma. A predavanje? Bilo je ponovo i ponovo, sigurnost , sigurnost ,oprema, sigurnost. Od pripreme za penjanje, učenja o smjeru, skice i opisa smjera, pa sve do računanja  vremena, odabira para i opreme . Sve frajer zna i dobro je objasnio. Čak i dobre i loše motive za penjanje je razlučio A i sam sam svjesniji sada svega što me čeka ali nemam straha.  Kao Petra koja nas je napustila. Ali neka, mlada je ona, biće neka  nova priča za nju, ima ona vremena, a i ostavila nam je svog dečka.  A za nedjelju vele kišu. probaćemo prebacit za subotu. Al  zeznuto je kad rade neki. Nema veze, kaže Marta, godišnji ću uzet. Baš je planula pravo za ovo. Ko svi mi ostali.
Eto, ja reko kratko pa odvalio u detalje cjelu litaniju. Šaljem Sičku pa ako hoće nek objavi, a ako nešće imaće on  šta za čitat.
 Pozz od Rajka

Crtice s Okića

Piše da je ovaj blog za sve ljude dobre volje. A takvi samo i mogu u ovu školu, o koj napisat neku riječ. Jer toga je na pretek u ovoj školi, a bez nje, sumnjam i da bi mogli ono što smo naumili. Tek nas četvero svježe završenih školaraca iz posljednje planinarske škole upisali smo se i na ovaj "junački" tečaj, a drugi su skoro sasvim novi koliko ja primjećujem. I da sve ne ostaje na štrebanju, ono " kako bi to trebalao", a i nije tako zamišljeno, poslije zaduženja sprava , učenja čvoranja, a onda još jednog brzinskog tečaja na Zidu dvorane, odmah su nas poslali na kamenje. Nije to iznenadno. Piše tako i u programu škole. Ali kad se krene razmotavat, ide kao i uže niz liticu. Brzo i glatko. Mislim, kad ti naši instruktori vjeruju i znaju da možemo , neznam što bismo sami sumnjali u sebe. Prepeljali su oni i ko zna kakve prije nas, nismo mi valjda gori. I naravno u subotu u pola osam na sastanak uz kavu, pao je i raspored sjedenja po autima,pipanja po sebi kom šta fali, i neizbježno "kud se to ide" . Ako ste mislili da je sunce, putokazi i siguran vodič dovoljno da stignete, nije baš tako. Uvijek te neki klinac na biciklu može krivo poslat, pa te tete koje čekaju bus, vrate na pravu cestu. Na domu Okić opasali smo sve svoje meštrije i potrpali svakakve drangulije u ruksake. Drangulije-jednako- frendovi, štrikovi, karabineri, čokovi...... svašta nešto. Sve nešto lijepo šareno čvrsto, lagano i sigurno. Znaju ljudi, zato i idemo za njima.
Neznam koliko je sati bilo al kad smo bacili pogled na osunčani Zagreb i konačno ustanovili ja i Grba, di je taj Zaprešić, već su ti naši ljudi od povjerenja, jer nedamo se baš svakom da nas voda, raspleli štrikove, povezali za drveće i ponovo sve nas, niz cijela 3 metra nizbrdice, uvezane ko za pravo, sve ono: šljem, sprava, zamka zašlingana prusikom za štrik, najurili da se spustimo, niz ta tri metra. Siniša sve samo gleda i smije se . Valjda se sjetio kako je i on počinjao. Al kaj ćeš, moraju oni vidit da nismo mi baš šuše buše i da smiju dalje s nama. A u međuvremenu gledamo kako dva autobusa dječice pored nas obilaze stari grad Okić u čijem dvorištu mi povezani na izraslom drveću, visimo na štriku. I malo sendvič, malo cuga (voda, jer nema prave cuge prije spusta), i pokupimo se do druge čuke, podno velikih zidina staroga grada. I tu pošalje Sičko ove naše , Domitru, Igora, Marina i Dinka zavezat sve te sprave, osiguranja, sidrišta , a mi još jedanput imamo predavanje o planinarskoj opremi i dejstvovanju sa njom. Ivana čuči nad nama i sve promatra i nadgleda. Već sad pomalo kulminira uzbuđenje, jer zapravo tu je, nekima od nas, prvi pravi susret sa višenjem na štriku, dok dolje pod tobom , čini se daleko, stoji neki tvoj i dere se "Ajde,super je". Lagana nervoza i dok odozgo dozivaju da su gotovi , glavni šef završava predavanje i krećemo. Malo pentranja, jedan prelaz između dva kamena i na startu smo. Pod nama litica, nad nama sunce, a u kosi vjetar. A dolje daleko, mali ljudići šetaju,dječica se podno doma ljuljaju na ljuljačci, a mi spremni zanjihat se u apsajlu. I kad je krenulo, uz dodatna osiguranja, trostruke provjere i te naše instruktore, koji sokolare nad svakim čvorom, nad svakom popuštenom rukom, na krivom gazištu, potekla je rječica. Rječica ljudi niz razapete konope. Klizili smo čisto, kao suza niz obraz. Glatko i lako. Naravno da ja koji ovo pišem, a lagan sam ko pero sa svojih sto šesnaest, prosto savršeno pašem na dvostruko uže kojim su me vezali. Ali znaju oni, a znam i ja, Sad ili nikada, prebacujem se niz rub i dok lagano klizim niz uže, koje diše podamnom, lagano španam spravicu, polako vukuć prusik za sobom, osjećam da je ovo to što sam htio. I kad sam tlo dotakao lako i mada sam išao polako, bilo je za moj ukus malo prekratko. I naravno da uvijek za gladne užitka ima i repete. Ponovo su se uspeli mladci i još jednom klizili s uživanjem niz uže. Apsajl je super. Super. I šta?
Vidli smo da znamo, pokupili krpice, pregledali štrikove, raspojasali se i spustili u dom. Ali. Oni su klinci porubili sav grah i repu i mi siromaci smo morali jesti " samo" češnjovke, zasladit se štrudlom od jabuke i naravno, sve to zaliti pivom ili radlerom ili kako god. Jer dan je bio,savršen. Jedva smo čekali nedjelju. Obećali su nam još više. Prvo pravo penjanje. I desilo se . A reći će vam Jelena kako je bilo.

Rajko Vranješ

Alpinistička škola 2012

Škola 2012
Primaju se e-mail prijavnice za slijedeću alpinističku (ljetnu) školu koja počinje 06.ožujka 2012.g. Sve informacije na stranicama,  http://sites.google.com/site/aodubovac/
Bilo kakve informacije ili upite također možete zatražiti mailom, telefonima obnašatelja određenih dužnosti u alpinističkom odsjeku pri PD Dubovcu ili dolaskom na sastanak odsjeka utorkom u 20:00 sati, prostorije Društva.
Pozdrav svima, Željko Ivasić.