Paklenica_ožujak 2012

Paklenica. Ostavio sam dan za sobom, da to što vrije, umiri se u meni .
Jer kako bih uspio iskazati kako je bilo. Koliko je krvi pojurilo u glavu, na pogled prema  liticama nad nama. Da li da pišem raspored polaska i dolaska i smjer penjanja. Ili da slikam riječima osjećaje koji lete kroz glavu, ispunjenu doživljajima. Na poglede, na napore, na strahove, na trijumf onoga koji je stao na vrh. Znam, znam. Mali je to vrh. I mnogi su tu već stajali. Ali to je moj prvi mali Mont Everest.
Mali, mali, ali  za mene Veliki Veliki. I nisam  ja sam. Svi su uz mene titrali istim zvukom. Ubrzanog dihanja, umornih ruku i ustreptala srca. Svatko u glas priča što se zbilo, kako je bilo, Znaš kad je ondje... Onda sam ... Nije moglo tako, pa sam... Još pomalo ključa u sjećanju uzbuđenje proživljenog. Evo,otvorit ću si pivo, pa da ispričam kao stari pričopričalica redom kako je bilo.  A krenulo je tako da sam odbio pijanku na koju sam pozvan, jer  znao sam da ono što slijedi traži odmorno tijelo i bistru glavu.  Dan prije na penjanju u pola deset Sale zove frenda da nam da kombi. I tim kombijem usput nas je ujutro u pola šest usput pokupio redom. Dok smo  stigli do društva uzet opremu došla je i teta konobarica, tako da nismo išli natašte. Na svaki se pohod najbolje za sreću kreće iz birtije. I naravno tako treba i završiti. Sičko i instruktorska bratija ide s dva auta autoputom, a mi starom cestom. Sale je glavni. Devet nas je u kombiju.
Jela je opet negdje kiksnula. Nek joj bude krivo.   Kava i poneki griz kod Macole, pogled na jadne zvjerke iza kuće , Humvija pored kuće, slikanje uz napunjenog medu i pokret.Sandrica seli naprijed jer joj je pomalo muka. Konačni raspored sjedenja je postignut i  kad uđemo na autoput, sasvim do Starigrad stižemo glatko i lako. Apartmani jo nisu spremni,ali kako je prognoza, a obistinila se djelomično, za nedjelju loša, samo bacamo stvari u jednu sobu i pokret do kanjona. Sva je oprema kod nas u kombiju. Na ulazu opet Sale, kao pravi reisefuhrer, iskače, plaća karte i ulazimo u kanjon. Ne daleko. Nismo mi još za neki big wall. Tu na početku je penjački dječji vrtić ili ajmo reć mala škola. Oni koji tek  uče pravilno držati penjačku olovku za pisati penjanje.Raspoređujemo se. Svatko od nas dobiva svog instruktora. Neznam ko je bio sve u navezu zajedno jer smo ja i Sale kao superteška ostali na samom ulazu.Ja sa Sinišom, a Sale sa Igorom.
Ostali su se razbacali po smjerovima i nestali mi iz vidokruga. Ali su se pojavile zato zmije. Prerano izašla tri blavora, sunce ih je izmamilo.I one su nestale časkom. Počela je škola. Ulaz u smjer, čitanje karte i traženje čovička. To vam je složeni kup kamenja, kod kojeg je ulaz u smjer. I dok smo mi pričai lijepo su nam uletili neki strenđeri u onaj kog smo mi naumili penjat. I kaj sad, nego nađi si drugu granu za visit, kad ti je onaj majmun zauzel tvoju. Malo su se Igor i Saša zgledali i povukli nas na  smjer Izduženo rebro. Čak i za prvo pentranje, ipak lagano. Pola smo prehodali. A u pola me smjera sastavila glad da sam htio stat i jest. Nismo to obavili ipak, nego smo došli do vrha. Tu su već bili Sičko i Domitra sa  Dragim Sinišom, Denisom i Velimirom. E tu smo slomili otpor ruksaka i kresnuli sendvič. A bome je i radler dobio svoje.  Uto stiže i moj Sale ko drugi navez i ozaren je ko suncokret, kako je uspio. Al veli da ga je frka ćapila kad je okrenuo se dolje i skužio da je kombi ko mravac daleko  pod njim.  Ali imao je lijepo Igora i sasvim su  uspješno došli gore. Kratka stanka,pogled na more i Tursku kulu na moru, pa silazak po siparu do drugog smjera. Ja i Sale imamo  repeticium. Penjemo novi teži smjer sa kog su sišli Dragi Siniša i Velimir. Penjemo Zubatac, a dolje ćemo absailati, Moram reć da mi je sipar omiljeno omražena vrsta podloge za hodanje,meni tako teškom. Sve leti ispod mene. Uvijek.
Uglavnom, kad smo krenuli odozdo do prvog štanda je sve bilo ok. I tu dok je Siniša penjao do drugog ,me Igor pretekao pokazujući guranac na malo mjesta. I onda on odlazi,  jer Siniša nema dosta štrika do sidrišta, pa dugo pravi provizorni, na koji ja trebam popet. I aj fala bogu gotovo je, pa kad sam krenuo stigao sam i Igora koji je morao čekati Saleta na štandu,  I onda je došla problematika . Kako bez digitrona i hvatišta, izvaditi cosinus tangente okomitog kamena pod kojim se nalazim, a gosn Siniša je otišo gore, ko vjeverica, pokačio osiguranja i meni rekao"hm,mislim da će ti tu bit malo zanimljivo",a skino je Sičkovu spravicu na koju je ovaj otišo gore, pa ju nije mogao rukama odpustiti, I nemam pojma kako,al sje..o sam to onako na cug . I tenisice dobro drže, a i Rajko je poprilično ojačao ruke. Nije ni ta teretana bezveze.Jer ako nema tehnike, ide na snagu. I obratno. I jako sam si ponosan na sebe,kako mi je to uspjelo. Stižem do vrha, a  naš Sale ide za mnom. I Igor je  čak malo ogledavao kud bi zaskočio tu stjenu,al on je to brzo rješio. I dok se spremam za apsajl,a ova me dva gledaju, ja zaboravim da mi je zamka džepu od uzbuđenja, za prusik, pa mi daju svoju. I Siniša sleti dolje, ja nakačen za apsajl čekam da krenem. I kako Sale malo zapinje, jer ga osuguranje vuče  u pretežak Igorov smjer, na užetu se malo lijevo do njega spuštam, kačim mu komplet za koji se  frend malko prihvatio i to je to. Falila je ta mrvica, pa smo riješili uspješno obadva taj zadatak . Ja se spuštam,skroz. Nemoram ni reć da to baš volim,apsajlat,a onda ide moj kompić. Malo je negdje odero prst al ni ne kuži dok mu ne pokažemo.
Nema veze. Obadva smo uzbuđeni jer smo to obavii. Silazimo do kombija ,ostavimo stvari,i idemo tražit naše. Jer lagano se dan završava. Oni su dublje u kanjonu. Penju sportske smjerove. Ali nismo imali sreće, silazili su već cestom i oni. Od sreće pravim zvjezdu na asfaltu Paklenice, a nisam je pravio trideset godina.  Super je,a svaka žilica u meni titra.
 Palimo kombi,spust do apartmana i da dan nebude pust i kamen, odlučimo ga posoliti. Morem.  Odemo do mora. Isti taj Sale i ja i  dok se hvata sumrak, kod Kule se  zviznemo u more. Ledeno. Dva zamaha, kupali smo se,zagnjurili i pobjegli van. Ali ritul je obavljen. I odnijelo je, istina, hladno more dio napetosti iz mene. Povratak u sobu, presvlačenje u civilku i idemo na večeru. Zasjeli, pojeli,  i platili.Nije što smo platili, al nismo dobili obećano. Riblja plata nazovi za dva, je za mene jednoga i to tanka. Ali košta ko prava.
Malo crnog vina, čašica razgovora, razmjena utiska i ajmo spat. Ušao sam,legao i zaspao. Ja . I upalio motorku. Tešku,šumsku .  I siroti Vanja moj suležnik nije izdržao. Složio je stolice i na balkonu do jutra odspavao. Kad se bura digla i unutra ga otjerala. Denis je tvrđi orah. Ipak je on po terenu klatio pa je svašta naučio. I to kako uz hrkača zaspati. Velim ja da je tehnika bitna. Ujutro čujem da su svi spavali na mrtvo. Rano ustajanje,u dućan po doruččak jer se pojelo što se nosilo,i opet priča kako je gdje i kada bio. Prepuni su mi frendovi utisaka. Svaki je svoj komadić ushićenja popio, pa sad na njemu lebdi.I ništa danas od penjanja. Bura udara snažno. Šatori u susjednom dvorištu,nestali su časkom. Kava kod Dinka skupljamo krpice i pokret. Uz more do Karlobaga. A bura ore more. Reže mu brazde kao da će vjetar u njih saditi. I pjenu mu raznosi jer nevoli kad joj se opire. Odmah ga obrije. U daljini kao bijelom olovkom obrubljuje pjena vala crtu sudara mora i  kamenih žala.  A odozgo sunce upire da sve te slike  dobro u pamet ureže. I Marta slika, stotinu slika tog prizora, iz pokreta, kroz prozor kombija. A  dere bura. U Karlobagu stajanka, Zavjetrina, pivce za živce,,i odluka. Idemo gore . Preko Gospića.  Šum u ušima, dok se penjemo serpentinama, govori da je more duboko pod nama. Još je upečatljiviji prizor bure koja šiba  preko mora. Osunčani dan burom ispuhan. I na samom prevoju,Kubus. Kamena kocka na četiri kugle. Ispadamo van,  da iskušamo kako je na samom vrhu. Jer tu je burin stan. Tu bura stanuje i ovdje caruje. Do kocke  smo taman došli ,kad je bura obrijala kape istog penjačkog para. Igor i Sale.Mada nisu vidljivom niti  danas povezani,obojici je bura kape skinula,  i dolje niz brdo ih po njih poslala.Valjda da  im pokaže, da joj se netko nakloniti mora. Zaleđeni bridovi kubusa govore kolika je hladnoća.
Naslonjeni na buru isprobavamo joj snagu pa se divimo se moći koju ima i nad našim tjelima. Oprezno čak i ja silazim u zavjetrinu, ali za nama u najjačem udaru ostaju najlakše cure. I tko će ako neće GSS.
Darko izlazi  i odlazi po Sandru i Martu koje se kače za  još jednog stokilaša, pa tako osigurane, da ih ne odnese, dovede ih do kombija, gdje samo frkću obje kako je luda ta vjetrina.  Krećemo dalje,a ovdje putem, još snijeg nije sasvim odustao od pokrivanja uvala i zavjetrina. Još pokazuje tko je ovdje najveći gospodar života Velebita. Nije ni pomislila ovdje gore šuma listat. Sve još pritajeno čeka da se sunce odupre hladnoći, kad se izdigne okomitije na vrhove planina. I prolazimo Velebno, stižemo u Rizvanušu. Ništa ne radi ali nas dočekuje čovjek i promatra iz opreza da nebi penjali po umjetnoj stjeni ili se uzverali na sprave adrenalinskog parka Rizvancitya. Malo mi je to malo, ali bože moj, avanturu svako po svojoj mjeri izabire.
Opet kratka šetnja, pa put pod noge . Ovo danas je  čisto razgledavanje, jer je bura smandrljala penjanje. Stižemo u Gospić.
Pica je bila ukusna u lijepo uređenom objektu, ali me ubij ako sad znam kako se zove. Pristojno ukusno i regularno. Još jedno pivce,a taj naš Sale će se napuhnut koliko je kisele putem popio. Vozi nas i ni kap ne pije. Al puši brate gdje god stigne. I na štandovima je u penjenju kefao po cigarama. Svak nešto voli . I sad ponovo dogovor.
Već smo se navozali i idemo autoputem. Ponovo lagano fjaka hvata zadnji dio kombija,ali nam Sandra prvi društvo Saletu i  razgovor ne prestaje. Dolazak u klub. Vraćanje opreme. Sjebo sam Siniši komplet.
Pao je niz stjene, a on me uči" Kad pada oprema,onda pada društvena,a ne moja".. Kusuramo se za najam kombija ulaznice i razlaz otkud smo i pošli.
I tako mic po mic događajima, priči, pivici  i inspiraciji piscu,došao je danas kraj. Ovo je više  zabilješka, što je, kako je , gdje je bilo, za sjećanje da ne ishlapi, a ako ostane,možda  i nekoj novoj školi na poredbu što smo mi okusili i kako je to onda bilo.
Zasad toliko,a dalje,vidjet ćemo.
Pozz od Rajka.