Crtice s Okića

Piše da je ovaj blog za sve ljude dobre volje. A takvi samo i mogu u ovu školu, o koj napisat neku riječ. Jer toga je na pretek u ovoj školi, a bez nje, sumnjam i da bi mogli ono što smo naumili. Tek nas četvero svježe završenih školaraca iz posljednje planinarske škole upisali smo se i na ovaj "junački" tečaj, a drugi su skoro sasvim novi koliko ja primjećujem. I da sve ne ostaje na štrebanju, ono " kako bi to trebalao", a i nije tako zamišljeno, poslije zaduženja sprava , učenja čvoranja, a onda još jednog brzinskog tečaja na Zidu dvorane, odmah su nas poslali na kamenje. Nije to iznenadno. Piše tako i u programu škole. Ali kad se krene razmotavat, ide kao i uže niz liticu. Brzo i glatko. Mislim, kad ti naši instruktori vjeruju i znaju da možemo , neznam što bismo sami sumnjali u sebe. Prepeljali su oni i ko zna kakve prije nas, nismo mi valjda gori. I naravno u subotu u pola osam na sastanak uz kavu, pao je i raspored sjedenja po autima,pipanja po sebi kom šta fali, i neizbježno "kud se to ide" . Ako ste mislili da je sunce, putokazi i siguran vodič dovoljno da stignete, nije baš tako. Uvijek te neki klinac na biciklu može krivo poslat, pa te tete koje čekaju bus, vrate na pravu cestu. Na domu Okić opasali smo sve svoje meštrije i potrpali svakakve drangulije u ruksake. Drangulije-jednako- frendovi, štrikovi, karabineri, čokovi...... svašta nešto. Sve nešto lijepo šareno čvrsto, lagano i sigurno. Znaju ljudi, zato i idemo za njima.
Neznam koliko je sati bilo al kad smo bacili pogled na osunčani Zagreb i konačno ustanovili ja i Grba, di je taj Zaprešić, već su ti naši ljudi od povjerenja, jer nedamo se baš svakom da nas voda, raspleli štrikove, povezali za drveće i ponovo sve nas, niz cijela 3 metra nizbrdice, uvezane ko za pravo, sve ono: šljem, sprava, zamka zašlingana prusikom za štrik, najurili da se spustimo, niz ta tri metra. Siniša sve samo gleda i smije se . Valjda se sjetio kako je i on počinjao. Al kaj ćeš, moraju oni vidit da nismo mi baš šuše buše i da smiju dalje s nama. A u međuvremenu gledamo kako dva autobusa dječice pored nas obilaze stari grad Okić u čijem dvorištu mi povezani na izraslom drveću, visimo na štriku. I malo sendvič, malo cuga (voda, jer nema prave cuge prije spusta), i pokupimo se do druge čuke, podno velikih zidina staroga grada. I tu pošalje Sičko ove naše , Domitru, Igora, Marina i Dinka zavezat sve te sprave, osiguranja, sidrišta , a mi još jedanput imamo predavanje o planinarskoj opremi i dejstvovanju sa njom. Ivana čuči nad nama i sve promatra i nadgleda. Već sad pomalo kulminira uzbuđenje, jer zapravo tu je, nekima od nas, prvi pravi susret sa višenjem na štriku, dok dolje pod tobom , čini se daleko, stoji neki tvoj i dere se "Ajde,super je". Lagana nervoza i dok odozgo dozivaju da su gotovi , glavni šef završava predavanje i krećemo. Malo pentranja, jedan prelaz između dva kamena i na startu smo. Pod nama litica, nad nama sunce, a u kosi vjetar. A dolje daleko, mali ljudići šetaju,dječica se podno doma ljuljaju na ljuljačci, a mi spremni zanjihat se u apsajlu. I kad je krenulo, uz dodatna osiguranja, trostruke provjere i te naše instruktore, koji sokolare nad svakim čvorom, nad svakom popuštenom rukom, na krivom gazištu, potekla je rječica. Rječica ljudi niz razapete konope. Klizili smo čisto, kao suza niz obraz. Glatko i lako. Naravno da ja koji ovo pišem, a lagan sam ko pero sa svojih sto šesnaest, prosto savršeno pašem na dvostruko uže kojim su me vezali. Ali znaju oni, a znam i ja, Sad ili nikada, prebacujem se niz rub i dok lagano klizim niz uže, koje diše podamnom, lagano španam spravicu, polako vukuć prusik za sobom, osjećam da je ovo to što sam htio. I kad sam tlo dotakao lako i mada sam išao polako, bilo je za moj ukus malo prekratko. I naravno da uvijek za gladne užitka ima i repete. Ponovo su se uspeli mladci i još jednom klizili s uživanjem niz uže. Apsajl je super. Super. I šta?
Vidli smo da znamo, pokupili krpice, pregledali štrikove, raspojasali se i spustili u dom. Ali. Oni su klinci porubili sav grah i repu i mi siromaci smo morali jesti " samo" češnjovke, zasladit se štrudlom od jabuke i naravno, sve to zaliti pivom ili radlerom ili kako god. Jer dan je bio,savršen. Jedva smo čekali nedjelju. Obećali su nam još više. Prvo pravo penjanje. I desilo se . A reći će vam Jelena kako je bilo.

Rajko Vranješ