Nekadašnja talijanska osmatračnica
Smještena podno skijališta Platak stijena Vele Peše pravi je mali raj laganih penjačkih smjerova. Zbog raznolikog izbora smjerova te kompaktne stijene, pruža užitak kako početnicima tako i vještijim penjačima. Osobe koje tek ulaze u svijet stjenovitih vertikala posebno će biti zadovoljne manje zahtjevnim smjerovima na lijevom dijelu stijene. Visine smjerova su do 35 metara, s dobro uređenim sidrištima i međuosiguranjima.
Prvo kad uguglate naziv mjesta gdje smo bili sa A.O.školom ispadne ovo gore. I poslje ide priča Sičkova,o frajeru, koji je za ratne okupacije(onog starog rata) vadio mast Talijanima,Crni,po kom su u Kapelskim kresovima osmislili lik Dimnjačara. I sa samog se penjališta vidi cestovna serpentina gdje je ploča i gdje su mu došli glave. A danas na smjeru do nas, plavojka i tri bećara koja parlaju samo tim jezikom. I na silasku smo si srdačni poželjeli" Arrivederci". Jbg.
Staro se briše, novo se piše. A tako i tako je 2012,pa nema smisla ljutit se dovjeka, kad su još stare Maje rekli da je to sve samo do pred ovaj Božič, pa nek i oni uživaju kod nas,uz nas. Baš smo mi dobri.
A kako je bilo školi na Veloj Peši veli vako, mada će ovo čitati samo oni koji su i bili uz mene, pa su to vidjeli i doživjeli iz samo malkice drugog kuta. Npr,Glavni šef, koji dok Marino penje najzeznutiji smjer i nosi štrik za onaj "toprope". Oni dolje viču da to mora nešto na "đikana" (op. Dullfer)kad se dohvatio glatke okomice sa oštrim rubom za kog se hvata postrance, stari šuti i gleda kroz zum objektiva fotoaparata. I kade je sinko dopenjao vrh, osmjeh mu se razlio licem. Pa ima Marino i ključ od auta, da smije voziti i doma, ponovo se dokazao da je već odavno "veliki". Šalim se jer i ja sam "stari" pa slobodno pričam.
Al ajmo redom. Skupili smo se ujutro,a još su nam i sat ćorenja munili, jer se mijenjalo vrijeme. I na Lepenici, prije tunela, kava i stajanka, pa do samog dolaska pod stjenu, trebalo nam je sat vremena.Kako je kod nas bilo tmutno,na Ravnoj Gori škrapala kiša, tako je ovdje puhalo . Ledeno. Samo su se zamotali svi redom. Danas je glavni bio Domitra, a kao glavne su mu odlike, da sve mora vidit, ko je šta napravio i da nije skino ruksu, dok nije išao otpenjat si za gušt 2 smjera. Stalno pod punom spremom. Pravi GSS-ovac. OldSchool. I aj pogodite šta smo radili? Pa naravno,ČVOROVE. uzlove knots-ove,i nodi-e (isto to na talijanski) I tako dok se mi uplićemo, zaplićemo i preplićemo zamke na razapeti štrik,a Igor i Domitra sve gledaju oštro,ostatak ekipe priprema opet one šarene spravice . Ponovo su u igri čokovi frendovi,karabajneri u svrsi drugih namjena. I Fifi,kuka za one "dont know name "lojtre od špage. I sad kad smo sve zavuzlali, dobili smo svaki da si uglavi po čoka i frenda u dobru rupu. (za Saleta nisam našo odgovarajuću,pa je osto vani) I kako to biva u stijeni ali ne i u običnom životu,jer tamo sve samo ispada,za to van izvadit treba i čokovadilica . Ima to Ivana . Naravno. Žensko ,nema prste za to iščupat, al ima pamet i spravu koja joj tome služi... I to je bilo gotovo do 12 sati, a več je Majin Darkić(Grba) postavio prvi smjer za penjanja. Al malo morgen. Nema oma penjanja.Poslje semića i sokića, aj opet u razbrojs po dva,pa na četri smjera trenirat sidrišta i prevez. Ako to ko nezna,ušto sumnjam, jer na ovaj blog ne zalaze sigurno oni koji to neznaju,nek negdje drugdje to pročitaj,il nek idu u školu. Ko ja. Jer samo uz moje opise mogli bi gdje strmeknuti i netreba im to. Uglavnom za to treba po nekih šest čvorova,četri karabinera,gurtna ,spravica. I nije to fora, nego treba to zavezat za sebe i za stijenu i za spravicu i to po redu i s čvorom koji za to treba. E sad je tu opet ta naša planinarska škola napeta jače. Mi naučili, pa ide. Ali Marta i moj Sale muku muče, kad je šta na redu. A niš, bumo opet trenirali.To moraju znat ko vodu pit. Bilo bi frke da smo negdje visoko. I onda dok mi sve ponavljamo,već je Danijela odjurila uz stjenu do vrha, a Marta bi pregorila da nije ponovila odmah za njom. I onda slijedi jedan prevjes kog je postavila Ivčica, pa još jedan Dinkov ili Goranov, neznam,al ja nisam više to gledao, jer sam ja za penjanje na redu bio.
I Popeo sam se. Nekoliko puta.. Al samo se sjećam da su na Velimira vikali kad je prebrzo poletio gore . Nedaju ni to. A abseil je ovdje svjetski, mislio sam. I kao u magli je počelo opće pentranje. Navalili smo sa svih strana gonjat po tom kamenju. Neznaš kog bi sliko ili gledo,dok čekaš da se penješ. Super je bilo. I znam sve svoje partnere,a najjače je kad me Danijela sa svojih 65(mislim)kila osiguravala. Za cer mladi gurtnom zavezana, Domitrom iz leđa i uspentro sam se i ja kud je Marino izašao. Ne sasvim, al gore je gladac, a ja nemam prste za svoje kile. l jako sam si dobar. Mada, svi su. I sunce je u međuvremenu došlo i puhat je malo smanjilo i sve je puno ljepše bilo. I gledo sam ih sve kako se prte. Ide to baš svima.A nije ni došao do ovdje koga to ne zanima.Baš sam onako radostan zbog svih nas. I instruktora i nas polaznika.
A morao je ipak jedan,da nebude uroka, mali zafrk ispast. Kad sam se ponudio da ću uže skinuti i namotati,u padu je ono zapalo za kamen. I povuci potegni,iščupati nemogu. Al da nebi tu sad trebale od babe, djeda, do mačke i mije, imamo mi sve u jednom. Siniša se odsklizao prema gore i to lijepo otkačio. Baš sam neki,a htio sam ja koji sam i zezno, ali mi nisu dali,samo da znate. I onda dok sam ja to uže smotao, oni su se slikali, a mene tamo nema. Nema veze, bića još slika i prilika. A onda misao vaditi ga ili ne vaditi? Sendvič, naravno. Veli šef da ajmo u krčmu. Na grah. Super, ništa vađenje. I potrpasmo se u aute pa spustili do Grobnika. Tamo birtija Putnik. A u njoj košnica. Pije se i jede naveliko. Pun parking. I tu ti strusimo, pelin, pivo, radler, čaj, kako ko. Namlatimo se klope koja je bila prva liga,kao i konobarica koja se lijepo uvalila kraj mene sa beštekom, da mi ko fol pomogne oko palačinki, al je fala bogu odustala, bez da sam je morao potjerati. Mala je baš bila simpa. A palačinke su legle bogovski. I kako Siniša, iz škole, danas mene vozi, ja slobodno lijepo kresnem gem. Pošli smo u 6 popodne iz birca. I nakon ugodne vožnje koju su ove naše dvije prvakinje, Marta i Danijela, prespavale na zadnjem zicu, a meni se tek malo pridžonjalo, zbog punog trbuha, propuhanih pluća i umornih ruku, došli smo lijepo doma. Baš mi je super u ovoj školici, a uhvatio sam izgleda zadnji vlak sa ovim mojim drugovima, jer toga skoro više biti neće. Veli naš šef da je sit toga, ko čela meda i da mu se više neda. Na njemu je, al baš bi još jedan zimski mogao opalit da nas do cilja skroz dovede. Do naslova Alpinist. Ima još vremena, cendraćemo mu, pa ga još ko možda i skuha, da do kraja odradi sa nama što je i započeo. Eto tako, ovo je za oke koje vole ovakva štiva,u kasni sat napisana i oprostite na greškama, sve su bile nenamjerno namjerne. Pa si izaberite.
A kaj bu dalje bilo, nećete u Larinom izboru vidjeti, jer se to samo ovdje, ko uz nas neide, a voli znati, može pročitati.
I ostat će barem ovdje detalji opisani, a vremenom zaboravljeni. Osim što su u glavi i u srcu urezani.
Rajko
Haha, nekome se da pisati.
OdgovoriIzbrišiA nekom se neda potpisati
IzbrišiRajko