Paklenica, svibanj 2012

Za sve penjače,sve počinje u Paklenici. Brazdom rasječena planina, posjekotina na bedemu između zemlje i mora. Raspuknuće čije oštre strane vode zahuktale vode potoka, žilu njenog krvotoka , da iznese snjegove dalekih vrhova ,u mir plavih valova. Pogled kroz prozor kombija kojim ide naša škola utiskuje mi sliku moćne planine nadvoje rastavljene. Da napravi mjesto dovoljno čvrsto. dovoljno daleko, a

tako blizu da me namami u svoja njedra. Sve nas. Jer to je mjesto iz priča..Velebit. Velebite, vilovito stjenje.. Neka davna melodija na rubu misli i slika čovjeka na vrhu. Jahača vlastitih želja strahova i htjenja. U pokušaju,u okršaju sa samim sobom, da ostane svoj. U nastojanju da se popne preko sebi mjerljivih veličina i zastane barem tren gdje je teško doći,moći kratko biti i onda za druge mjesto tu napraviti.Do jutra nije se znalo gdje ćemo uVelebit ući. Dali će Dabarski kukovi naše gnjezdo biti, ili ćemo u Paklenici komadić srca ostaviti. Jer kud god da te puti vode i kako se skupljaju uspomene, tako se i srce za ljepotu vezuje. Duboko su Kukovi u planini uznijeti i snijeg još po njihovim skutima leti.Nije nam po tom mladim neukim za penjati. Jutros dok smo sjedili u Karlu i pili kavu za buđenje ,Sičko govori da prehladno je . Minus 3 i sve snijeg bijeli. Paklenica. Tamo ćemo. Bili smo tamo. Već smo joj niz sapi, za njih zavezani i u njih pouzdani, obišli. Svatko od nas ima svoj trag u srcu urezan,ovom ranom voljene planine. A noć prije vijesti kasne govore da nemora uvjek dobro svršiti se . I suze su pale i molba: Ne idi, ali kako pokazati da se samo još jače hoće tamo biti. Jer kako na jednu vijest lošu sve ostaviti i pokleknuti. I nije sav trud otišao uzalud. I pripreme učinjene da kad sjednemo ,tamo, imamo uz piće i iće o uspjehu svom,nekoj nevažnoj stvari,nesreći ili sreći tuđoj rapraviti i lijepo se podružiti i zabaviti. Sve se nosi Kruh sinoć pečen,vino korčulansko , pa malo pića onog da se baš ne ostane sasvim svoj,jer na taj pogon bolje ide dan u noć. Ali ne previše jer do sutra to mora proć. Uglavnom Sve vozimo. I svoja ustreptala srca nade i strahove što za nama pružaju repove. Dali ću moći,znam li to proći, I takvih je pitanja milijun u glavi al se niko njima ne fali. Jer ko se straha ne boji normalan nije i nebih htio da neko takav uz mene brije. Zavoj,birc Dinko,vele da upiši u web, dobit ćeš milijun linkova o krčmi s toga broja.Odasvuda su u njoj svoje mjesto našli, bili i priče pričali, ljudi kao mi. I lošiji i bolji ali sličnog kova . Tek kratko zaustavljanje kod apartmana Lucija. Kao i zadnji put ,rano smo krenuli ali kafenisanje i u Karlu i kod Macole uzelo je svoje. Vanja i Denis krenuli kasnije, a došli prije. Samo da ostavimo višak stvari. A tu je već i ekipa došla prije. Cijela mala obitelj. I bebca imamo u klubu. Nema ni dvije . Doveo je tata Marin i sinka i mamu na sunce da budu, dok on i brat Igor uz nas školu obave i provuku nas kroz stjene Paklenice. A Sičko vozi svoje uzdanice. I on je sinka poveo,ali je Marino već za glavu skoro,starog prerastao. Jadranko je tu ,i naša Ivana. Zadnji se put ljutila kad sam je ovdje zezao,pa sad nebih trebao ni smio,al do kraja ovog posta ima još dosta, pa.. ko zna kud će me povući. A subota je. I mjesto za vijesti u dnevniku ovdje je. Uzmuvale se tv ekipe zbog amera što su juče ovdje nahebali. Nova Htv i još neki ljudi, koji se muvaju među nama.Oni s kamerama a mi sa ruksacima štrikovima i svakakvim željezima. A nakon ulaza nastaje gužva . Tako je kad za učionu odabereš korzo. Penjački. Sve je puno. Do potoka ,preko potoka ,bočno, gore,kud god pogledaš neko visi zakačen na štriku. Zna to Sičko i tjera nas naprijed. jer ko prvi njemu djevojka. Obično je tako ali.. Kad smo došli do sjevernog rebra tu se već utaborila grupa ljudi . Obitelj čini se . Al nisu na ulazu u smjer i razvlače se . Ajde ajde ,vi tu gore ,oni još neče. I pošalje Danijelu, Marina, Sandru, Martu sa Ivanom i Jadrankom u smjer, koji su naumili penjati članovi zaobiđene obitelji. Naši već naoružani, a ovi tek u oblačenju. I ipak je zaiskrilo. Al nisu imali izgleda . Pa tri cure. Ko bi to nadjačao u argumentiranju ako one nedaju. Niko. I otišle su gore.prije. Mi idemo okolo. Superteška. Mislim ne smjer,nego ja i Sale. Skupa smo preko 200. Sičko ide ispred, solo. Denis i Siniša,  par su danas. A ja i Sale za njima.I moramo odraditi taj smjer, to nam je zadatak. Sale prvi. I lijep je dan. I osjećam se ko supermen. I Sale je raspoložen, i ide mu. Malo jamra penjući, jer gdje su te vražje pločice, na koje komplete treba kačiti. Nije problem popeti, nego njih pronaći. Al kad skuži smjer i to je časkom rješeno. Prvi štand Sičko čeka. I neide dalje dok i mene ne dočeka.. Slika prvog štanda je slika nesigurnosti straha i treme. Jebiga,koda nije niko nikad zezno. Ok. Ode Sičko, a mi ajmo polako. Spit ,osiguraj se,pa drugi naveži gurtnu,okreni karabiner spravicu štrik drugi karabiner ,pa vuci. A haaaa. Pa jbga,znam to. I ode opet gore. A na drugom štandu Sičko opet čeka. Al malo morgen. Frend mi se šepuri ko paun i sve teatralno pokači i pali opet ko zna koji ćik danas od dike kako je sve to dobro izveo. .I treću dužinu penje on prvi, a meni već dosadno čekati dolje,al veli mi frend. Daj stani ovo je lako. Ko zna kuće nas natrjerat,imaš ti vremena. I imao je pravo. Na zadnjem štandu gužva koda se mukte dijeli nešto. Denis, Marino, dva vojaka iz Boke na treningu,mimo nas par iz Belgije šiba po kaminu,stižemo ja ,Sale ,Danijela.... Gužva gužva. Ponestaje mjesta za osiguranje. Al ima gurtni i karabinera pa nekako se pofatamo za kamenje. Ivana nemre gore, mora dole čekat dok neko ne ode. I potjerali smo Denisa,on je ko mačak i ide na kratkom štriku za Sičkom koji je uletio ko treći na sinkotovom vlaku do vrha. Malko prekratko uže tjera Denisa da juri za šefom . Al to je njemu niš. Može on. I odoše vojaki. I idem ja. Super je . Odozdo je gledat gadno al su posvuda po njoj neke lijepe stjene da se uhvatiš ko izmišljene. I gore je gužva . Odnekud sa strane dolepršala dva mlada Slovenca ,ko po fasadi glatkom zidu . I sjeli, lade noge. A ja ko parnjača uspuhan, provlačim se policom vrha kroz njihove štrikove.. I kačim si prijatelja na spravu. I kreće odozdo Sale srednjeg imena Španaj. I španam ali nije mu dosta. Frka je jaka. I u legendarnom nastupu Lepi moj Rajko,penje do vrha (op. S snimljen film). Uz Liftmaster dvojac Rajko i Marino,nemoguće je ne popeti smjer. Sabirnjak na vrhu. stiže naša Ivana i Sandra. Pa opet aj dole. Kaj nema neki zipline ,nego ušljivi sipar. I ono drvo ko za vatrogasce je super samo je donja grana krivo izrasla. Kaj je nisu pohoblali,a ne da zapinje. Parking. Nama je dosta. sabiremo opremu i čekamo druge. I idu još penjati. Oni koji su jače od mene zamaknuti. Al bože moj,nisam ja predaleko,samo kilama i ponekom godinom više. Odoše na Danaju. Jadranko Siniša Marta Sandrica Ivana. I ako nešto sad zbrljam molim da me se ispravi komentarom jer malo je napeto i iscurili su detalji a znate i kako. Uglavnom. Mi odemo kupit provijant za roštilj,izvadimo doneseno naoružanje,gazda apartmana nas podboči rogačicom,i krene drugi dio škole. A dva se odrasla čovjeka igraju u pjesku. Tata i stric. Voze kamiončić,trpaju pjesak, a kikić uživa u pažnji. Jedino što može pojest puno kolača. Nije bilo puno i magarci su to porubili,nije curama ostalo,pa veli Sale da dite puno more kolačića izist. Spekli smo čevape kobasice piletinu i napravili salatu rasprostrijeli stol,malo si"popili" kad su se ovi malo više divlji vratili, sretni i zadovoljni. A kad su vidjeli što ih je dočekalo još su bili sretniji I red pića red ića noć se spustila nepprimjetno. Malo se šef požalio na arhitekturu roštilja jer je moro zabit glavu u njega a rafunga koda nema. Ima al ne radi. Glava ga zabolila. Eto i tu se žrtvovao. Dobar je, nemrem reči reći. I za razliku od zadnje Paklenice ,u sobi ja spavam sam. Niko nije htio na balkon. Moćna je to motorka noćna. Vanja i Denis morali su kući. Svaki je nešto ostavio doma i otišli su poslije večere kući. Tonem u san i sanjam.sve što je odnio protekli dan. Jer novi što nosi nisam znao. S buđenjem drugačiji sam postao. Juče sam bio supermen,a danas? Kasno je odoh spat. Nemogu više pisat. Napisaću sutra što je dalje bilo. A bilo je.....