Paklenica, II dio

28. svibnja 2012. 15:39 korisnik Rajko VRANJEŠ napisao je:


I nisam uspio. Tko je čekao nek izvine. Malo sam zeznuo. Nisam odmah drugi dan ništa pisao. Cjeli je tjedan od nedjelje Pakleničke prošao.I između je dviju nedjelja još života rijeke proteklo. Prvi rođendan male Ene. I neki dragi ljudi . Neki stari a neki novi. I moja djeca i neka velika djeca ,koja neće odrasti. Krasni su dani protekli. A ono onda? Kako je bilo. Lagano je s masnicom izvjetrilo. Sjetiću se. Kad krene samo se lije. Bilo je rano ustajanje prošle nedjelje..
Rečeno u 7 ali već je po hodniku apartmana krenulo ranije. Oblačenje i spust do birtije. Kod Dinka spojeni stolovi i pretres dana od prije. I slušam ponovo kako su se na Nosoroga Vanja i Igor popeli. I kako je povlačeći uže Jadranko glonđu odvalio. Pa uzbuđenje Marte kad priča koliko je blizu proletjela i kolika je, da bi je jedva obgrliti mogla. Pa smrad paljevine kad je u druge stjene odvalila, opisuje Ivana. Ali nije ništa moglo ih omesti. Na vrh su uspjeli se uspeti.Pravi veliki smjer. Koja je ocjena nemogu reći jer piše u vodiču, a ja bih mogao pogriješiti pa da ne se ljute na mene. Pa Sale koji je juče u stijeni s nekim talijanima pričao. Svašta smo od juče čuli. I nije mi neki dan. Sve je nekako šućmurasto. Nestala su i četiri Sičkova kompleta. Vlastita. Šef je ljut. Još malo i pridikuje koliko bih i ja da se meni desilo. I ja bih i jače od toga. Malo smo pokunjeni,nitko nezna gdje su nestali u kom trenu su izgubljeni. Prošlo ga je. Tovarimo se u aute i polazimo. Renđer na ulazu ne vjeruje da imamo karte nego ih vadimo i on nas, kad je vidio propušta. Dvije su ekipe. Jedni ,asovi idu popet Akademski. Mi ćemo nešto lakše. Kamin na Anića kuku. Na parkingu raspoređujemo opremu uzimamo užad i razdvajanje na putu do vrha. A kako smo se razvrstali ,na postu odprije slika pokazuje. I podno smjera današnjega neka me hvata nelagoda. Nešto se od juče promjenilo. Kamin (Okno),lagani smjer kojeg ni ne penje nitko toliko više. Kako bi, kad u blizini ima dvjesto težih, viših,izazovnijih smjerova. Ali Sičko je za nas izabrao ipak lakši i sigurniji smjer,na kraju kojeg je absail pista. To volim. To je mamac za do vrha doći, jer dolje ćemo malne letjeti. Sičko ide prvi solo. Ponovo pregledava smjer osiguranja sam postavlja,i ostavlja gdje imalo posumnja da bi netko zeznut mogao. Samo su dvije dužine. Pomalo sam razočaran je mi se čini da možemo više. Ali nije nešto u redu. Osjećam. Odlaze Marin i Velimir, penju netom za njim. Penjačice su oba obuli ali naš je šef u tenisicama naprijed izverao . I plan je da svi ovo ispenjemo. Kao i juče ja i Sale jedini smo prikladni jedan drugome par biti. Nelagoda mi se širi tijelom. Hladovina je pod stjenom gdje čekamo. Nije hladno ali je hladno. Oluškujem se. Nisam dobar.Naslanjam grudi na planinu. Ja sjevernjak na južni dio Velebita raspukline prislonjen. Nastojim joj srcem bilo osjetiti. I nemogu. Nisu nam srca kao juče jedno kucala. Nema mu bila, ali je za mene tu danas, ostavljena jedna njegova vila. I nekako pomislim, da očenaš izmolim, ruke si izljubim i Velebitu se pustim. Prva dužina mjestimično travnata do štanda nije se bunila. Lako savladana poljuljani je optimizam vratila. Stiže moj Sale. Nije siguran. Mali je štand i ja ga na osiguranje vezujem .Kraće veli mi frend,nije ovdje dobro. I skraćujem mu uže. Gledam za Marinom da upamtim smjer i vidim kako preko glonđe ulazi u drugi dio kamina i još velim si: zapamti. I čisto je i ja idem na drugi cug. I zalutam. Umjesto kaminom učinila mi se glonđa prije, putem koji treba ići. Varka, Skužio sam kad sam već gore otišao. Čudno mi je da nijednog nema soiguranja. Al ima nešto gore. Klin, ko zna kad za mene zabijen. I pružam se vršcima prstiju da ukoščam komplet, Uspjevam iz trećeg pokušaja.. Uf,jedva. Al sad sam ja na konju s hvataljkama. Vele da bi trebao izbjeć hvatanje za komplet ,ali kad sam ga ukopčao,taj sam ga čas zgrabio. I sad je već lakše. Malo travice preko koje prolazim lako i već sam neka četri metra iznad klina u koji sam se osigurao. I tu samo moram prebaciti se preko hrpta da bih opet ušao u smjer i popravio gdje sam zalutao. Prebacijem lijevu nogu ali nemogu pronaći uporište i vraćam sve u prvi položaj. Pogled gore odaje još jedan klin koji je već u smjeru i koji ako dohvatim sve je pet. I krećem gore . Nije neki rukohvat. Tek tanke okomica bez utora.Za mojih 115 nije nešto ali nije ni oštro prema gore. Ono juče je za ovo bilo ogledalo. Pipkam pipkam,već gledam gdje sam stavio komplete jer kad stignem do njega kako ću se ukopčat. I krećem desnu nogu gore , prebacujem težinu i dižem lijevu. I dok sam u zraku desna curi ispod mene . Ruke drže i u drugom pokušaju kako desna više ne hvata od trave malo skliska,ruke popuštaju. I samo vičem Sale padam. U magnovenju samo osjećam kako zastajem u zraku i udarac od stijenu.

Lijevom butinom sam opalio po stjeni. Ustajem. Krv iz razderanih štrafta po laktovima, malo se obrišem i gledam kako dalje. Jebote,sramota,pao sam. Brzo gore ponovo. Pa neće mene sad taj komadićak sjebat. Ali vika odozgo budi me i doziva pameti. Stoj tu.Jel te što boli. Ništa mi nije,osim nabijene guzice i oskvrnutog samopouzdanja. Šef viče odmah apsajl dole. Ma nije mi ništa. I ide Marino gore po kaminu pored mene i kad stigne gore, bacaju mi uže da se osiguram. E jebiga sad ovako privezan mogu i do mjeseca. I tek sad palim. Pa to dole je moj Sale,kog sam ja privezao,sve to zadržao. I nije pustio. Ni tren. I onaj stari klin u koji sam ukopčan nije popustio. Sve stoji u Velebitu zabijeno i ko Sale tvrdo posađeno. I ja sad stojim tu na kamenu sretan. Ispenjem ponovo kud sam pošao, pokupim si spravicu koja me zadržala i čekam. Malo su svi uzbuđeni. Baca se uže, nema više isprobavanja ni treniranja. Nekom ćemo drugom zgodom. Ali poslije mog pada sve postaje jako ozbiljno. Samo ja nisam izgubio volju. A na vrhu Šef veli da idemo na janjetinu kad nije ništa bilo. A znao sam to i kad sam se onom gore pomolio i sebe vilama povjerio. Osluškujem samog sebe. Ma budala,još bi se dohvatila Mon Blana. Saleta kače na gri-gri. Ja se uređujem maramicama i ne sudjelujem u osiguranju svog prijatelja.Frend mi nije zadovoljan kako se ta sprava ponaša. Nije mu ništa pomogla. Onako kako smo ga naučili juče. Mala stanka i idemo kroz pećinu na apsail. Nije pola užeta dosta i postavlja se dvostruka pista od cijele dužine užeta.

I krećemo najprije od drveta do sidrišta, pa prevez i dalje prekapčanje za spust do dna. Kapljemo niz uže po jedan, a šef sokolari na svakom štriku. Malo je frka koju sam izazvao ja. I onda ide moj Sale. Ovoliki apsail nije vidio. I neće, osim odozdo. Pošto u Igora vjeruje, pita dal ovaj uz njega na spust može. Ali sad šef još veću brigu iskazuje i svog sina skupa uz njega šalje. Svak po jednom užetu. Marino ide naprijed i ko navigacija cestovna navodi mi frenda koji dolje ne gleda, do sigurnog tla. Dolje smjeh. Uže se Saletovo osam metara dalje dohvatilo nego Marinovo. Magarac debeli . Ko ja. Obećo je da poslije ove škole ide u teretanu. I ja se spuštam, a i kod mene bome se spust produžio. Muka je to kad se nesmije jesti. Svi smo ok. Jedino su hlače podrapane. Penjačke. To me najviše boli od svega. I dok prolazimo kraj table Anića kuk, zastajemo. Slika je to za album sjećanja. Prolazimo pored spasioca. Zastajemo a ljubazna gospođa u GSS odori kaže da su vidjeli i oni pad. Pa jebote mene su svi vidjeli. Sramota. A kaže mi poslije frend ,kako neće vidjet, kad dva kvadrata drečave majce krenu niz brdo,morali bi bit ćoravi. Zajebava al onako, sretan što je sve ok. Malo me je pokrpila teta,zaboravio sam joj ime (op.S. Jana Mijailović),i poljepila mi rane,pa smo otišli do dolje. A priča na povratku kaže, da su oni s druge slike vidjeli more. Akademski su oni do vrha popeli. Neki drugi penjači, koji su za njima išli su se vratili . Nisu mogli. Ali ne i naša ekipa odabrana. A kad su nam se prvaci vratili,čujem da nisam ja jedini okinuo. Marta je takođe stijene ljubila. Ona je isto ljosnula. Kraće nego ja i isto nije odustala. Drugi je dan odmah na umjetnoj stjeni za napast sve popela. Sve. Ludara mala. Bome je mene teretana do petka pričekala. Nemogu onako plav među ljude. Al malo se i pušem time, jer imam iskustvo više. Pa to na televiziji drugi samo gledaju. Nije neko,ali sad ću biti oprezniji,kad me mama tako rodila, da nemogu bit pametniji. A i Sanjici kako ću podrapan na oči,lijepo je rekla da ne idi. I kupimo stvari. Gotova je škola,kaj se penjanja tiče,samo još papire da riješimo.Ponovo Sale vozi kući. U kombiju umor reže priču. Sandrica zalegla naprijed do Saleta i neda mu spavati. A mobiteli pipkaju, zvone, već su u igri dogovori za dalje. I zezam Martu, šaljem joj poruku. Ona se budi pa me u rame udara,da koja sam ja bena. I pomalo krene pjesma. Neke pjesme stare. Onako potiho da usnule ne ometa, a budnima da godi. Stigli u grad, ostavili opremu,skupili se za kombi, pa nas opet Sale sve razvezao kućama. Samo je Siniša njega odvezao, jer kombi kod susjeda ostavlja. Sina je... neću pričat. Pa, biće tata. Ne daje to bog svakom. I tako sam ponovo potrošio jedan od dana svoga življenja i sutra je bio novi dan. Prvi dan poslije.

Hvala ti Sale.