Vela Peša 2012

Vela Peša , anno domini 2012
Nekadašnja talijanska osmatračnica

Smještena podno skijališta Platak stijena Vele Peše pravi je mali raj laganih penjačkih smjerova. Zbog raznolikog izbora smjerova te kompaktne stijene, pruža užitak kako početnicima tako i vještijim penjačima. Osobe koje tek ulaze u svijet stjenovitih vertikala posebno će biti zadovoljne manje zahtjevnim smjerovima na lijevom dijelu stijene. Visine smjerova su do 35 metara, s dobro uređenim sidrištima i međuosiguranjima.
Prvo kad uguglate naziv mjesta gdje smo bili sa A.O.školom ispadne ovo gore. I poslje ide priča Sičkova,o frajeru, koji je za ratne okupacije(onog starog rata) vadio mast Talijanima,Crni,po kom su u Kapelskim kresovima osmislili lik Dimnjačara. I sa samog se penjališta vidi cestovna serpentina gdje je ploča i gdje su mu došli glave. A danas na smjeru do nas, plavojka i tri bećara koja parlaju samo tim jezikom. I na silasku smo si srdačni poželjeli" Arrivederci". Jbg.
Staro se briše, novo se piše. A tako i tako je 2012,pa nema smisla ljutit se dovjeka, kad su još stare Maje rekli da je to sve samo do pred ovaj Božič, pa nek i oni uživaju kod nas,uz nas. Baš smo mi dobri.
A kako je bilo školi na Veloj Peši veli vako, mada će ovo čitati samo oni koji su i bili uz mene, pa su to vidjeli i doživjeli iz samo malkice drugog kuta. Npr,Glavni šef, koji dok Marino penje najzeznutiji smjer i nosi štrik za onaj "toprope". Oni dolje viču da to mora nešto na "đikana" (op. Dullfer)kad se dohvatio glatke okomice sa oštrim rubom za kog se hvata postrance, stari šuti i gleda kroz zum objektiva fotoaparata. I kade je sinko dopenjao vrh, osmjeh mu se razlio licem. Pa ima Marino i ključ od auta, da smije voziti i doma, ponovo se dokazao da je već odavno "veliki". Šalim se jer i ja sam "stari" pa slobodno pričam.
Al ajmo redom. Skupili smo se ujutro,a još su nam i sat ćorenja munili, jer se mijenjalo vrijeme. I na Lepenici, prije tunela, kava i stajanka, pa do samog dolaska pod stjenu, trebalo nam je sat vremena.Kako je kod nas bilo tmutno,na Ravnoj Gori škrapala kiša, tako je ovdje puhalo . Ledeno. Samo su se zamotali svi redom. Danas je glavni bio Domitra, a kao glavne su mu odlike, da sve mora vidit, ko je šta napravio i da nije skino ruksu, dok nije išao otpenjat si za gušt 2 smjera. Stalno pod punom spremom. Pravi GSS-ovac. OldSchool. I aj pogodite šta smo radili? Pa naravno,ČVOROVE. uzlove knots-ove,i nodi-e (isto to na talijanski) I tako dok se mi uplićemo, zaplićemo i preplićemo zamke na razapeti štrik,a Igor i Domitra sve gledaju oštro,ostatak ekipe priprema opet one šarene spravice . Ponovo su u igri čokovi frendovi,karabajneri u svrsi drugih namjena. I Fifi,kuka za one "dont know name "lojtre od špage. I sad kad smo sve zavuzlali, dobili smo svaki da si uglavi po čoka i frenda u dobru rupu. (za Saleta nisam našo odgovarajuću,pa je osto vani) I kako to biva u stijeni ali ne i u običnom životu,jer tamo sve samo ispada,za to van izvadit treba i čokovadilica . Ima to Ivana . Naravno. Žensko ,nema prste za to iščupat, al ima pamet i spravu koja joj tome služi... I to je bilo gotovo do 12 sati, a več je Majin Darkić(Grba) postavio prvi smjer za penjanja. Al malo morgen. Nema oma penjanja.Poslje semića i sokića, aj opet u razbrojs po dva,pa na četri smjera trenirat sidrišta i prevez. Ako to ko nezna,ušto sumnjam, jer na ovaj blog ne zalaze sigurno oni koji to neznaju,nek negdje drugdje to pročitaj,il nek idu u školu. Ko ja. Jer samo uz moje opise mogli bi gdje strmeknuti i netreba im to. Uglavnom za to treba po nekih šest čvorova,četri karabinera,gurtna ,spravica. I nije to fora, nego treba to zavezat za sebe i za stijenu i za spravicu i to po redu i s čvorom koji za to treba. E sad je tu opet ta naša planinarska škola napeta jače. Mi naučili, pa ide. Ali Marta i moj Sale muku muče, kad je šta na redu. A niš, bumo opet trenirali.To moraju znat ko vodu pit. Bilo bi frke da smo negdje visoko. I onda dok mi sve ponavljamo,već je Danijela odjurila uz stjenu do vrha, a Marta bi pregorila da nije ponovila odmah za njom. I onda slijedi jedan prevjes kog je postavila Ivčica, pa još jedan Dinkov ili Goranov, neznam,al ja nisam više to gledao, jer sam ja za penjanje na redu bio.
I Popeo sam se. Nekoliko puta.. Al samo se sjećam da su na Velimira vikali kad je prebrzo poletio gore . Nedaju ni to. A abseil je ovdje svjetski, mislio sam. I kao u magli je počelo opće pentranje. Navalili smo sa svih strana gonjat po tom kamenju. Neznaš kog bi sliko ili gledo,dok čekaš da se penješ. Super je bilo. I znam sve svoje partnere,a najjače je kad me Danijela sa svojih 65(mislim)kila osiguravala. Za cer mladi gurtnom zavezana, Domitrom iz leđa i uspentro sam se i ja kud je Marino izašao. Ne sasvim, al gore je gladac, a ja nemam prste za svoje kile. l jako sam si dobar. Mada, svi su. I sunce je u međuvremenu došlo i puhat je malo smanjilo i sve je puno ljepše bilo. I gledo sam ih sve kako se prte. Ide to baš svima.A nije ni došao do ovdje koga to ne zanima.Baš sam onako radostan zbog svih nas. I instruktora i nas polaznika.
A morao je ipak jedan,da nebude uroka, mali zafrk ispast. Kad sam se ponudio da ću uže skinuti i namotati,u padu je ono zapalo za kamen. I povuci potegni,iščupati nemogu. Al da nebi tu sad trebale od babe, djeda, do mačke i mije, imamo mi sve u jednom. Siniša se odsklizao prema gore i to lijepo otkačio. Baš sam neki,a htio sam ja koji sam i zezno, ali mi nisu dali,samo da znate. I onda dok sam ja to uže smotao, oni su se slikali, a mene tamo nema. Nema veze, bića još slika i prilika. A onda misao vaditi ga ili ne vaditi? Sendvič, naravno. Veli šef da ajmo u krčmu. Na grah. Super, ništa vađenje. I potrpasmo se u aute pa spustili do Grobnika. Tamo birtija Putnik. A u njoj košnica. Pije se i jede naveliko. Pun parking. I tu ti strusimo, pelin, pivo, radler, čaj, kako ko. Namlatimo se klope koja je bila prva liga,kao i konobarica koja se lijepo uvalila kraj mene sa beštekom, da mi ko fol pomogne oko palačinki, al je fala bogu odustala, bez da sam je morao potjerati. Mala je baš bila simpa. A palačinke su legle bogovski. I kako Siniša, iz škole, danas mene vozi, ja slobodno lijepo kresnem gem. Pošli smo u 6 popodne iz birca. I nakon ugodne vožnje koju su ove naše dvije prvakinje, Marta i Danijela, prespavale na zadnjem zicu, a meni se tek malo pridžonjalo, zbog punog trbuha, propuhanih pluća i umornih ruku, došli smo lijepo doma. Baš mi je super u ovoj školici, a uhvatio sam izgleda zadnji vlak sa ovim mojim drugovima, jer toga skoro više biti neće. Veli naš šef da je sit toga, ko čela meda i da mu se više neda. Na njemu je, al baš bi još jedan zimski mogao opalit da nas do cilja skroz dovede. Do naslova Alpinist. Ima još vremena, cendraćemo mu, pa ga još ko možda i skuha, da do kraja odradi sa nama što je i započeo. Eto tako, ovo je za oke koje vole ovakva štiva,u kasni sat napisana i oprostite na greškama, sve su bile nenamjerno namjerne. Pa si izaberite.
A kaj bu dalje bilo, nećete u Larinom izboru vidjeti, jer se to samo ovdje, ko uz nas neide, a voli znati, može pročitati.
I ostat će barem ovdje detalji opisani, a vremenom zaboravljeni. Osim što su u glavi i u srcu urezani.

Rajko

Klanac_2012

 I naslov me sjetio na knjigu" Glava u klancu, noge na jarcu" koju sam ko klinac čitao i cerio se, ko danas kad se sjetim nedjelje. Dobio sam volju i ide mi pisanje, pa sad kad je već tako, nek napišem još koju.
Iako niko ne komentira, pašu mi pohvale koje sam dobio na predavanju .
Bravo ja.. I sad, kako je Jelka zeznula, i nije niš napisala, a za one koji vole znati "šta ima" kod nas na AO školi, napisaću  ja kako smo dan nakon Okića rješili  Klanac. Ali kratko, valjda. U nedjelju sam lijepo ostavio dragu da se proteže u krevetu, a ja pinklec na rame i cady pod noge. Zajedno  s tim mojim frendovima, koje ću valjda moć zataknut u tvrdo,da me osiguraju kad sam nesiguran, ko i spravice istog imena, popili smo kavu i  pošli. Malo nas je neugodno iznenadio vjetroviti dan bez sunca, pa su nam curke pod jaknicama drhturile.
I kad smo kod birca u Klancu skrenuli dolje u  klanac Kupe, već su na terasi čekali  naša najdraža doktorica Maja i njen Darkić. Nisu nam dali da stanemo pit, jer je trebalo svašta pokazat i pripremiti.
Podjeljeni u tri grupe dobili smo svaki svoj dio zadataka . Nas četri školarca planinarske škole zgurali su skupa. Prvi nam je zadatak, a i to je ono po što smo  ovamo došli, bio, popet se na stijenu. Dinko i Ivana ispentrali su se lako ko mačke do postavljenih sidrišta i objasnili da penjemo "top rope", pa su pokačili te rope (štrik) na top (vrh).Dva postavljena smjera . Ultralaki i perolaki. Njima.
Penjalište je uređeno, pospitano i postavljena fiksna sidrišta, a kreće se sa lijepe platforme sa bazenskom drvenarijom . Pitam odakle pare, a vele mi da tu neki crkveni ljudi, nekog smjera meni nepoznatog, imaju druženja, i u sklopu tog uredili penjalište. Lijepo je ovdje ali  je šljiva, jer Kupa tu dijeli nas i Deželu, a nema sunca i brije vjetar. Ispenjemo se  mi tu  po dva puta svaki smjer, al najbolje mi je kad se Dinko sidri da bi mene mogao osigurati. Jer kad ja sjednem, on ide u nebo, ako nije zavezan za drvo. I to je škola, za primjer nama koji se s tim srećemo prvi put. I kad smo riješili taj dio selimo se kod Igora na vuzlanje.  Ponovo prolazimo kroz  vezanje i namjenu pojedinih čvorova te svakog ponaosob zavezat za nešto. Igor je zadovoljan jer mi to znamo, friško nam je od škole. Stiže u međuvremenu motor, Bembara, i čovjek u kožnjaku . Ja mu neznam ime ali ga znam iz društva ,već je išao samnom na Klek To je stari član i penjač i član gorštaka(GSS-a) Naravno da kad nešto voliš ništa nije teško, pa moraš vidit šta ti prijatelji rade i kako sve napreduje, tako je i on dosklizao zanama.. Sičko otvara bunker auta i vadi ,osim već  viđenih, opremu  za savladavanje preteških uspona. Zaboravio sam kako zovu lojtre od špage , ali kladivo, klinovi, gurtne,kravatni čvor nisam zaboravio. A onda mi" pametni", preselimo se kod naše Maje i pokažemo joj da trud od prošle škole nije bio uzaludan. Sve smo znali, a i da nismo ne bih vam priznao. Al znali smo, zbilja,jer uz njen autoritet i način na koji  nas uči, mora ti ostat u glavi. Umotali smo slavljenika  Velimira (48) ko astronauta u foliju, da pokažemo bivak za unesrećenog. u međuvremenu, kako među nama ima i boljih od dobrih, otvorili su još jedan smjer. Pretežak nama ali ne i za Martu niti Danijelu. Ispod piše 5plus. I Velimir se ispeo tuda, mada je koža na prstima pukla i krvca je potekla, Famozni "hvat jagode" . Malo je kapnulo, ali je krstio stijenu.  Ja, krakat , uspeo sam se do pola , jer se mogu uhvatit gdje drugi nemogu , ali je gravitacija puta 116, bila prejaka za moje prste , koji su popustili, pa su me lijepo moji osiguratelji  spustili.  I onda  meni najljepši dio ,abseil. Puno bolji i duži nego Okićki. Malo nam je Sale zadrhtao pri prvom silasku, ali nebi on bio ko je, da  nije ponovo popeo smjer i još jednom kliznuo niz uže. I kad smo se izredali svi , Igor je sletio niz uže osmicom . I onda  tako upaljen komadić aluminija  bacio u zrak zazivajući  Ivčicu nek hvata. Mogo bi mene zeznit , al se mala smo izmakla i lijepo mu se nasmijala,što je on i znao da će bit . To su samo nama pokazali na koje se sve  fore hvataju novaci,. I još onda lagano čašćenje pivom iz Kupe jer je Velimiru bio rojsni dan, neuspješni  pokušaji  hodanja po našpanatoj gurtni, za vježbu balansa i pokret s vježbališta. Odveliu su nas u Sverin i proveli kroz razvaljeni dvorac i  zarasli botanički vrt uz Sičkovu priču "kako je nekad bilo". Mislim si nije tolko star, al ili dugo pamti, il je rano počeo. Sve zna. Na povratku piva u bircu kraj ceste gdje nas je Sale sve častio rundom i sad smo mu dužni.On je baja,  a i pozna gazdu jer mu je radio tu birtiju. Krasno ju je ofarbao i slobodno  onda plati rundu..  Mada će sigurno dobit revanš od nas . I dogovor za predavanje  je pao.  A to smo sinoć odradili .
 Bio je Spiderman iz Rijeke. Čovjek je svuda bio i sve zna . Samo smo slušali i nismo niš imali za pitat, kolko su  nam sve puta već rekli .
Čovjek  super predaje i vole ga ovi naši instruktori.  Mali je znak pažnje dobio, ali onako vezano za neku foru koju su oni o njemu znali .  I zamislite sramota ,došli smo ko mulci bez zamki. Samo dvije, a svi drugi frula. Koma. A predavanje? Bilo je ponovo i ponovo, sigurnost , sigurnost ,oprema, sigurnost. Od pripreme za penjanje, učenja o smjeru, skice i opisa smjera, pa sve do računanja  vremena, odabira para i opreme . Sve frajer zna i dobro je objasnio. Čak i dobre i loše motive za penjanje je razlučio A i sam sam svjesniji sada svega što me čeka ali nemam straha.  Kao Petra koja nas je napustila. Ali neka, mlada je ona, biće neka  nova priča za nju, ima ona vremena, a i ostavila nam je svog dečka.  A za nedjelju vele kišu. probaćemo prebacit za subotu. Al  zeznuto je kad rade neki. Nema veze, kaže Marta, godišnji ću uzet. Baš je planula pravo za ovo. Ko svi mi ostali.
Eto, ja reko kratko pa odvalio u detalje cjelu litaniju. Šaljem Sičku pa ako hoće nek objavi, a ako nešće imaće on  šta za čitat.
 Pozz od Rajka

Crtice s Okića

Piše da je ovaj blog za sve ljude dobre volje. A takvi samo i mogu u ovu školu, o koj napisat neku riječ. Jer toga je na pretek u ovoj školi, a bez nje, sumnjam i da bi mogli ono što smo naumili. Tek nas četvero svježe završenih školaraca iz posljednje planinarske škole upisali smo se i na ovaj "junački" tečaj, a drugi su skoro sasvim novi koliko ja primjećujem. I da sve ne ostaje na štrebanju, ono " kako bi to trebalao", a i nije tako zamišljeno, poslije zaduženja sprava , učenja čvoranja, a onda još jednog brzinskog tečaja na Zidu dvorane, odmah su nas poslali na kamenje. Nije to iznenadno. Piše tako i u programu škole. Ali kad se krene razmotavat, ide kao i uže niz liticu. Brzo i glatko. Mislim, kad ti naši instruktori vjeruju i znaju da možemo , neznam što bismo sami sumnjali u sebe. Prepeljali su oni i ko zna kakve prije nas, nismo mi valjda gori. I naravno u subotu u pola osam na sastanak uz kavu, pao je i raspored sjedenja po autima,pipanja po sebi kom šta fali, i neizbježno "kud se to ide" . Ako ste mislili da je sunce, putokazi i siguran vodič dovoljno da stignete, nije baš tako. Uvijek te neki klinac na biciklu može krivo poslat, pa te tete koje čekaju bus, vrate na pravu cestu. Na domu Okić opasali smo sve svoje meštrije i potrpali svakakve drangulije u ruksake. Drangulije-jednako- frendovi, štrikovi, karabineri, čokovi...... svašta nešto. Sve nešto lijepo šareno čvrsto, lagano i sigurno. Znaju ljudi, zato i idemo za njima.
Neznam koliko je sati bilo al kad smo bacili pogled na osunčani Zagreb i konačno ustanovili ja i Grba, di je taj Zaprešić, već su ti naši ljudi od povjerenja, jer nedamo se baš svakom da nas voda, raspleli štrikove, povezali za drveće i ponovo sve nas, niz cijela 3 metra nizbrdice, uvezane ko za pravo, sve ono: šljem, sprava, zamka zašlingana prusikom za štrik, najurili da se spustimo, niz ta tri metra. Siniša sve samo gleda i smije se . Valjda se sjetio kako je i on počinjao. Al kaj ćeš, moraju oni vidit da nismo mi baš šuše buše i da smiju dalje s nama. A u međuvremenu gledamo kako dva autobusa dječice pored nas obilaze stari grad Okić u čijem dvorištu mi povezani na izraslom drveću, visimo na štriku. I malo sendvič, malo cuga (voda, jer nema prave cuge prije spusta), i pokupimo se do druge čuke, podno velikih zidina staroga grada. I tu pošalje Sičko ove naše , Domitru, Igora, Marina i Dinka zavezat sve te sprave, osiguranja, sidrišta , a mi još jedanput imamo predavanje o planinarskoj opremi i dejstvovanju sa njom. Ivana čuči nad nama i sve promatra i nadgleda. Već sad pomalo kulminira uzbuđenje, jer zapravo tu je, nekima od nas, prvi pravi susret sa višenjem na štriku, dok dolje pod tobom , čini se daleko, stoji neki tvoj i dere se "Ajde,super je". Lagana nervoza i dok odozgo dozivaju da su gotovi , glavni šef završava predavanje i krećemo. Malo pentranja, jedan prelaz između dva kamena i na startu smo. Pod nama litica, nad nama sunce, a u kosi vjetar. A dolje daleko, mali ljudići šetaju,dječica se podno doma ljuljaju na ljuljačci, a mi spremni zanjihat se u apsajlu. I kad je krenulo, uz dodatna osiguranja, trostruke provjere i te naše instruktore, koji sokolare nad svakim čvorom, nad svakom popuštenom rukom, na krivom gazištu, potekla je rječica. Rječica ljudi niz razapete konope. Klizili smo čisto, kao suza niz obraz. Glatko i lako. Naravno da ja koji ovo pišem, a lagan sam ko pero sa svojih sto šesnaest, prosto savršeno pašem na dvostruko uže kojim su me vezali. Ali znaju oni, a znam i ja, Sad ili nikada, prebacujem se niz rub i dok lagano klizim niz uže, koje diše podamnom, lagano španam spravicu, polako vukuć prusik za sobom, osjećam da je ovo to što sam htio. I kad sam tlo dotakao lako i mada sam išao polako, bilo je za moj ukus malo prekratko. I naravno da uvijek za gladne užitka ima i repete. Ponovo su se uspeli mladci i još jednom klizili s uživanjem niz uže. Apsajl je super. Super. I šta?
Vidli smo da znamo, pokupili krpice, pregledali štrikove, raspojasali se i spustili u dom. Ali. Oni su klinci porubili sav grah i repu i mi siromaci smo morali jesti " samo" češnjovke, zasladit se štrudlom od jabuke i naravno, sve to zaliti pivom ili radlerom ili kako god. Jer dan je bio,savršen. Jedva smo čekali nedjelju. Obećali su nam još više. Prvo pravo penjanje. I desilo se . A reći će vam Jelena kako je bilo.

Rajko Vranješ