Sanja je napisala:
U subotu „rano jutro pola šest“ kada je sav normalan svijet spavao i uživao u svojim toplim krevetićima razmišljajući „danas ću poderati krevet izležavajući se“ ili radeći neke druge stvari , meni je prvo palo na pamet da popijem prvu jutarnju nesicu prije polaska jer obično kada krenemo nekuda – OSTANEM BEZ NJE!!!! Nakon što je Damir marljivo proučio kartu večer prije polaska, ja sam ujutro saznala da se ide u Liku! Oduševila me sama pomisao na to... Prekrasno vrijeme, malo vjetrića, prazan autoput, jutarnji mir i svježi zrak natjerao nas je da odmah pokupimo svoje stvarčice i kako bi naši stari rekli „pinklec na rame i put pod noge“! Iako su neki još uvijek muku mučili sa posljedicama tradicionalne biciklijade za praznik rada…. Uz nekoliko stajanja na autoputu – prvo Damir, pa auto, pa ja….. stigosmo mi i do Gračaca. Istina, grad nije neka slika ni prilika ali eto – ne može baš svaki grad biti lijep kao Karlovac! Kako smo došli do odredišta gdje smo ostavili auto i krenuli prema Kremenu – nemam pojma! Malo lijevo, pa malo desno pa ravno pa opet desno pa gore, dolje i tu si…. Po onim cesticama (što asfaltiranim, što makadamskim) i naša vjerna suputnica Natasha (GPS) se izgubila a da ne bi mi…. Došli mi do prvog putokaza za Kremen, ostavili auto, natovarili se i krenuli! Savršeno markiranim putem prema Kremenu kroz prekrasnu bukovu šumu, na „predivno“ strmoj stazi, tepihu od raznih biljaka, lišća, stijena,…. Približili smo se vrhu. Na vrhu je još bilo krpa snijega koje su još dodatno dale čari ovom prekrasnom, sunčanom danu. Malo smo se grudali, napravili malog snješka (jer ovu zimu skoro pa da i nismo osjetili zimske radosti) i nastavili do vrha. Vedar dan nam je pružio poslasticu dana – predivan pogled na Liku, Velebit, Dinaru, obližnje snježne vrhove,… Zadržali smo se kratko vrijeme na vrhu jer smo imali namjeru obići još jedan vrh – Ozeblin. Krenuvši prema dolje pomislih kako bi mi dobro došle skije…. Kada sam se penjala nisam ni sanjala kako će biti spustiti se dolje. Sva sreća da imam prirodno ugrađene ublaživače pada na stražnjem dijelu svoga tijela pa sam prošla bez većih posljedica. Bili smo zmazani kaj da smo se valjali…. Hm… Na putu ka izvoru Kapavac, u samom podnožju Kremena na obližnjem brežuljku Damir je uočio medu koji je marljivo nešto njuškao (valjda je tamanio po mravinjaku). Nije nas ni primijetio. Na naš povik, samo je podigao glavu a potom spustio glavu i nastavio sa već započetim radom. Obzirom da je medo bio na putu - nismo išli do izvora jer se držimo one stare „pametniji popušta“ pa smo se uputili do auta koji je bio u sasvim drugom smjeru od mede. Kada smo ušli u auto – naša avantura počinje! Vozili smo se prema Ozeblinu. Došli u Lapac (kako? - to nitko ne zna) gdje smo priupitali „domaće“ ljude gdje bi mi mogli ostaviti auto pa markanom stazom na Ozeblin. Prvi pokušaj nije urodio plodom. U birtiji gdje sam ljude pitala blijedo su me gledali i pitali me „A što ima gore? A zašto bi ja gore?“ i slične nebuloze. Okrenula sam se, pokazala svoje blatno dupe i nastavila dalje. Nakon toga stali smo još nekoliko puta i svaki puta dobili drugu informaciju :-D Najjači mi je bio zadnji, očajnički pokušaj. Iz daleka snimili smo jednog relativno mladog gospodina koji je šetao cestom. Naravno, kulturno smo ga zamolili za pomoć. Mislim da po njegovom stanju ni on jadan nije znao gdje se nalazi a kamoli da nama kaže kuda bi mi trebali ići… Naslonio se on nama na auto i doslovce skoro zaspao!! Jedva ga se riješismo i nastavimo dalje žalosni jer Ozeblin nismo ni vidjeli ni osvojili. Krenuli smo prema Plitvicama. Dok je Damir vozio po makadamu od kojeg mi se i danas tresu gaće i podrhtava glas, ja sam listala našeg Poljaka. Malo po malo, smislili smo kako da ipak danas osvojimo dva komada. Pristali smo na Plitvicama i uputili se na Oštri Medvjeđak. Bio je to „piece of cake“ za ono kaj smo planirali (Kremen + Ozeblin) ali ipak ovim vrhom stekli smo uvjete za srebrnu značku HPO i počeli lov na zlato! ;-) I eto, piva je nakon toga jako dobro sjela onima koji ne voze!! Skratila mi je put iako smo taj dan napravili 392 km. Zaključak ovog puta je da se u Liku pod hitno vraćamo ali ovaj puta ćemo na Ozeblin bez pomoći domaćeg stanovništva…..
Nema komentara:
Objavi komentar