Hm, kasnim sa pričom kako je bilo na GO… Gdje smo bili? Što smo radili?
Trebalo mi je neko vrijeme da se vratim u stvarnost nakon prekrasna četiri dana godišnjeg odmora provedena na meni najdražoj planini… I sada dok ovo pišem dođe mi da pokupim svoje stvarčice, napustim uredsku stolicu, kupim si stolčić, frulicu, tri ovčice i odem daleko, daleko…
Eh, prvi dio GO vas sigurno ne zanima… Ukratko, bili smo na Rabu. Sunce smo gledali cijela 2 dana!! Nakon toga, ostalih 10-tak dana: kiša, malo sunca, kiša, pa pljusak, pa kiša, pa opet kiša, pa… Umorila sam se više od sjedenja, jedenja i spavanja! Sladoleda sam pojela ka nikad u životu! No nije sve tako crno. Između dva pljuska uspjeli smo otrčati do grada, pa nas opet kiša opere do kuće… Ali bila je to dobra priprema za 21.5. kada smo se uputili na Velebit.
Došli smo ujutro na trajekt kada nas je ispratila sa Raba – KIŠA. Naravno, kiša nas je pratila skroz do Alana gdje smo bili stacionirani sljedeća 4 dana! U domu nikog nije bilo osim optimističnih domara koji su nas uvjeravali kako će se vrijeme popraviti. Nisam baš bila optimistična. Kasnije su na Alana zalutala i dva Splićana koji se u srpnju spremaju na Mont Blanc. Divni ljudi koje pozdravljam ovim putem i podsjećam na dogovor koji smo ostvarili na Alanu!! He he! Rano smo otišli spat u nadi da ćemo sutra ugledati sunce. Noć je bila jako duga, kako to ide kada spavaš u planinarskom domu – pogotovo kada si jedan od onih koji ne hrče nego samo sluša!! Dan koji je osvanuo nije bio nešto. Padala je kiša! Klasika… U jednom trenu sam se osjećala kao da nas snima skrivena kamera ili smo i mi dio Adams familije!! Uvidjevši da kiši nema kraja, započeli smo našu hodnju pouzdavši se u našu staru „Nema lošeg vremena, nego samo loše opreme!“. Oprema se pokazala kao dobra, ali pogleda na Zečjaku i Kiti nije bilo! Bili smo cijelo vrijeme u oblaku. Doslovno ništa nismo vidjeli! Dobro smo se smočili, osvojili dva vrha i mokri se vratili u dom. Malo se posušili i krenuli na Premužićku gdje nas je ulovio takav pljusak da to nije za pričati! He he. Kada smo došli u dom bilo je već puno ljudi koji su nas molili da sljedeća dva dana nejdemo za njima jer donosimo loše vrijeme – i tako smo postali sinonim za loše vrijeme… He he… Treći dan osvanuo je prekrasan. Trebali smo taj dan otići u Karlovac jer je dom bio krcat. Domarka je bila tako susretljiva i draga i ostavila nas je još jednu noć u sobi sa nekom ekipom iz Rijeke. Puna soba, kaj da vam kažem nego treba samo paziti kada padne mrak gdje legneš. Bili smo doslovno kao sardine. Treći dan smo prošli Premužićevu. Obišli smo Krajačev kuk (kada god prolazim onuda – tradicionalno ga obilazimo jer mi je prekrasan), Crikvenu, Rossijev kuk, Pasarićev kuk i Gromovaču pa natrag u Alana gdje smo sa Buljme gledali zalazak sunca koji je bio prekrasan jer je bilo vedro za popizdit! Zadnji dan smo obišli Veliki Kozjak te se uputili prema autu pa do Senja na kavu pa malo do Karlovca na sljedećih tjedan dana a možda i duže! He he… Puno je toga ostalo za obići…
Jednom mi je jedan prijatelj rekao:“Ima vremena više nego života!“ Vjerujem mu i zato se tješim da će me uskoro Velebit opet vidjeti i ja njega doživjeti sa svim čarima i onim malo manje lijepim trenucima…
Nema komentara:
Objavi komentar