Alpinisti i cicibani!
Sutra je četvrtak pa bi mogli ponovo trenirati rukice i nogice po umjetnoj stijeni u Ogulinu.
Polazak u 18h ispred društva Dubovac i dovucite što više autića sa sobom jer nemam pojma kako stojimo sa prijevozom.
Ajmo ajmo ajmo,curice i dječaci!
Lp,
željka
28 svibnja, 2008
The Addams family
Hm, kasnim sa pričom kako je bilo na GO… Gdje smo bili? Što smo radili?
Trebalo mi je neko vrijeme da se vratim u stvarnost nakon prekrasna četiri dana godišnjeg odmora provedena na meni najdražoj planini… I sada dok ovo pišem dođe mi da pokupim svoje stvarčice, napustim uredsku stolicu, kupim si stolčić, frulicu, tri ovčice i odem daleko, daleko…
Eh, prvi dio GO vas sigurno ne zanima… Ukratko, bili smo na Rabu. Sunce smo gledali cijela 2 dana!! Nakon toga, ostalih 10-tak dana: kiša, malo sunca, kiša, pa pljusak, pa kiša, pa opet kiša, pa… Umorila sam se više od sjedenja, jedenja i spavanja! Sladoleda sam pojela ka nikad u životu! No nije sve tako crno. Između dva pljuska uspjeli smo otrčati do grada, pa nas opet kiša opere do kuće… Ali bila je to dobra priprema za 21.5. kada smo se uputili na Velebit.
Došli smo ujutro na trajekt kada nas je ispratila sa Raba – KIŠA. Naravno, kiša nas je pratila skroz do Alana gdje smo bili stacionirani sljedeća 4 dana! U domu nikog nije bilo osim optimističnih domara koji su nas uvjeravali kako će se vrijeme popraviti. Nisam baš bila optimistična. Kasnije su na Alana zalutala i dva Splićana koji se u srpnju spremaju na Mont Blanc. Divni ljudi koje pozdravljam ovim putem i podsjećam na dogovor koji smo ostvarili na Alanu!! He he! Rano smo otišli spat u nadi da ćemo sutra ugledati sunce. Noć je bila jako duga, kako to ide kada spavaš u planinarskom domu – pogotovo kada si jedan od onih koji ne hrče nego samo sluša!! Dan koji je osvanuo nije bio nešto. Padala je kiša! Klasika… U jednom trenu sam se osjećala kao da nas snima skrivena kamera ili smo i mi dio Adams familije!! Uvidjevši da kiši nema kraja, započeli smo našu hodnju pouzdavši se u našu staru „Nema lošeg vremena, nego samo loše opreme!“. Oprema se pokazala kao dobra, ali pogleda na Zečjaku i Kiti nije bilo! Bili smo cijelo vrijeme u oblaku. Doslovno ništa nismo vidjeli! Dobro smo se smočili, osvojili dva vrha i mokri se vratili u dom. Malo se posušili i krenuli na Premužićku gdje nas je ulovio takav pljusak da to nije za pričati! He he. Kada smo došli u dom bilo je već puno ljudi koji su nas molili da sljedeća dva dana nejdemo za njima jer donosimo loše vrijeme – i tako smo postali sinonim za loše vrijeme… He he… Treći dan osvanuo je prekrasan. Trebali smo taj dan otići u Karlovac jer je dom bio krcat. Domarka je bila tako susretljiva i draga i ostavila nas je još jednu noć u sobi sa nekom ekipom iz Rijeke. Puna soba, kaj da vam kažem nego treba samo paziti kada padne mrak gdje legneš. Bili smo doslovno kao sardine. Treći dan smo prošli Premužićevu. Obišli smo Krajačev kuk (kada god prolazim onuda – tradicionalno ga obilazimo jer mi je prekrasan), Crikvenu, Rossijev kuk, Pasarićev kuk i Gromovaču pa natrag u Alana gdje smo sa Buljme gledali zalazak sunca koji je bio prekrasan jer je bilo vedro za popizdit! Zadnji dan smo obišli Veliki Kozjak te se uputili prema autu pa do Senja na kavu pa malo do Karlovca na sljedećih tjedan dana a možda i duže! He he… Puno je toga ostalo za obići…
Jednom mi je jedan prijatelj rekao:“Ima vremena više nego života!“ Vjerujem mu i zato se tješim da će me uskoro Velebit opet vidjeti i ja njega doživjeti sa svim čarima i onim malo manje lijepim trenucima…
Trebalo mi je neko vrijeme da se vratim u stvarnost nakon prekrasna četiri dana godišnjeg odmora provedena na meni najdražoj planini… I sada dok ovo pišem dođe mi da pokupim svoje stvarčice, napustim uredsku stolicu, kupim si stolčić, frulicu, tri ovčice i odem daleko, daleko…
Eh, prvi dio GO vas sigurno ne zanima… Ukratko, bili smo na Rabu. Sunce smo gledali cijela 2 dana!! Nakon toga, ostalih 10-tak dana: kiša, malo sunca, kiša, pa pljusak, pa kiša, pa opet kiša, pa… Umorila sam se više od sjedenja, jedenja i spavanja! Sladoleda sam pojela ka nikad u životu! No nije sve tako crno. Između dva pljuska uspjeli smo otrčati do grada, pa nas opet kiša opere do kuće… Ali bila je to dobra priprema za 21.5. kada smo se uputili na Velebit.
Došli smo ujutro na trajekt kada nas je ispratila sa Raba – KIŠA. Naravno, kiša nas je pratila skroz do Alana gdje smo bili stacionirani sljedeća 4 dana! U domu nikog nije bilo osim optimističnih domara koji su nas uvjeravali kako će se vrijeme popraviti. Nisam baš bila optimistična. Kasnije su na Alana zalutala i dva Splićana koji se u srpnju spremaju na Mont Blanc. Divni ljudi koje pozdravljam ovim putem i podsjećam na dogovor koji smo ostvarili na Alanu!! He he! Rano smo otišli spat u nadi da ćemo sutra ugledati sunce. Noć je bila jako duga, kako to ide kada spavaš u planinarskom domu – pogotovo kada si jedan od onih koji ne hrče nego samo sluša!! Dan koji je osvanuo nije bio nešto. Padala je kiša! Klasika… U jednom trenu sam se osjećala kao da nas snima skrivena kamera ili smo i mi dio Adams familije!! Uvidjevši da kiši nema kraja, započeli smo našu hodnju pouzdavši se u našu staru „Nema lošeg vremena, nego samo loše opreme!“. Oprema se pokazala kao dobra, ali pogleda na Zečjaku i Kiti nije bilo! Bili smo cijelo vrijeme u oblaku. Doslovno ništa nismo vidjeli! Dobro smo se smočili, osvojili dva vrha i mokri se vratili u dom. Malo se posušili i krenuli na Premužićku gdje nas je ulovio takav pljusak da to nije za pričati! He he. Kada smo došli u dom bilo je već puno ljudi koji su nas molili da sljedeća dva dana nejdemo za njima jer donosimo loše vrijeme – i tako smo postali sinonim za loše vrijeme… He he… Treći dan osvanuo je prekrasan. Trebali smo taj dan otići u Karlovac jer je dom bio krcat. Domarka je bila tako susretljiva i draga i ostavila nas je još jednu noć u sobi sa nekom ekipom iz Rijeke. Puna soba, kaj da vam kažem nego treba samo paziti kada padne mrak gdje legneš. Bili smo doslovno kao sardine. Treći dan smo prošli Premužićevu. Obišli smo Krajačev kuk (kada god prolazim onuda – tradicionalno ga obilazimo jer mi je prekrasan), Crikvenu, Rossijev kuk, Pasarićev kuk i Gromovaču pa natrag u Alana gdje smo sa Buljme gledali zalazak sunca koji je bio prekrasan jer je bilo vedro za popizdit! Zadnji dan smo obišli Veliki Kozjak te se uputili prema autu pa do Senja na kavu pa malo do Karlovca na sljedećih tjedan dana a možda i duže! He he… Puno je toga ostalo za obići…
Jednom mi je jedan prijatelj rekao:“Ima vremena više nego života!“ Vjerujem mu i zato se tješim da će me uskoro Velebit opet vidjeti i ja njega doživjeti sa svim čarima i onim malo manje lijepim trenucima…
14 svibnja, 2008
My mission completed!
Dragi moji Alpinisti i oni koji će to postati!
Priznajem da sam sretan što je ovaj projekt završen i nije mi žao što sam bio mali djelić svega ovoga. Zahvaljujem se prvenstveno Sićku i Bani koji su taj projekt iznijeli većinom na svojim leđima i svojski potegli da se sve zamišljeno i provede u skladu s mogućnostima. Nadam se da ste vi zadovoljni i da ste ipak nešto naučili. Sada sve ovisi o vama. Naime škola je gotova, ali time nije sve gotovo, to je samo početak. Sada slijedi nadogradnja koja se stiče penjanjem i penjanjem. Ne zaboravite - Ne srljajte i ne trčite za skalpovima, budite realni u procijeni svojih mogućnosti. Molim Vas sve skupa da sada ne mislite kako više ne trebate dolaziti na sastanke UTORKOM, ako vi ne dođete, neće doći ni drugi i tako će se sve srušiti, ovaj će rad i trud biti uzaludan. Dakle molim vas, da ma koliko vam bilo teško i dosadno dođete na sastanak, jer jedino tako možemo nastaviti sa radom odsjeka, a i vaša je obaveza organizirati slijedeću Alpinističku školu i pomoći u njenoj realizaciji. Kao što sam i obećao na početku osnivanja AO, nakon škole ja se povlačim i sve svoje dužnosti prenijet ću na Vas, zato što vjerujem da ste sposobni nositi se sa obavezama odsjeka. Naravno da Vas neću ostaviti na vjetrometini, bit ću tu blizu i pomoći ću koliko treba, ali sada je na vama da dokažete i onima koji nisu vjerovali u vas da nisu bili u pravu i da to možete.
Volim Vas sve skupa i ponosim se što sam bio uz vas i što ste me prihvatili sa svim mojim manama i vrlinama.
Siniša
Volim Vas sve skupa i ponosim se što sam bio uz vas i što ste me prihvatili sa svim mojim manama i vrlinama.
Siniša
Gotovo je gotovo ....
Sićko je napisao;
Haj svima, 21.05.2008.g. na planinarskom domu Kalvarija u 19.00 h bit će završna podjela diploma polaznicima alpinističke škole. Zamoljavaju se svi polaznici i instruktori i svi ljubitelji penjanja i malo extrem sportova da svojim prisustvom pridonesu dobrom i ugodnom druženju. Sićko.
Haj svima, 21.05.2008.g. na planinarskom domu Kalvarija u 19.00 h bit će završna podjela diploma polaznicima alpinističke škole. Zamoljavaju se svi polaznici i instruktori i svi ljubitelji penjanja i malo extrem sportova da svojim prisustvom pridonesu dobrom i ugodnom druženju. Sićko.
Alpinistička škola
Haj svima, zadovoljstvo mi je evo na kraju škole reći kako sam zadovoljan sa svima vama, mislim na ukupan moj dojam. Normalno, bilo je propusta i nesuglasica ali gledajući cjelokupno, naučili ste nešto (nadam se haha), vidjeli i doživili nove stvari, podružili se, upoznali neke nove ljude i krajeve, itd, itd. Ovaj dio sam malo poljepšao... Obzirom na brojnost od 24 polaznika, uz samo jednog odustalog, znači 23 osobe polazile su školicu, nije tako ni loše, vremena koje nas u početku i nije najbolje služilo, zauzetosti instruktora, dosta veliki program (obavezni) završili smo i napravili sve zadano kako smo najbolje znali. Imali smo i malu pomoć sa strane, zahvaljujem se svima , Branimir Rajšel, Marko Vučinić, Darko Berljak, Jana Mijailović, Marko Kulaš, Igor Jelinić. Posebno se zahvaljujem našim predavačima i instruktorima, Vlado Furač, Marina Šojat, dr. Maja Bujević, Marino Ivasić, Siniša Brkić, Darko Domitrović, Dinko Friščić, Branko Šavor, Irena Hrastovćak. Normalno da sebi neću dati zahvalu ali ću to napraviti Bani, kao vođi škole(Dubravko Butala) i HGSS-u Karlovac na velikoj i nesebičnoj pomoći oko realizacije škole.Još bi se zahvalio i Siniši Šušku na njegovom nesebičnom i posebno psihološkom načinu pomoći. Ovo prilikom nabrojati ću i polaznike:Juraj Štulac, Tin Butala, Boris Kranjc, Gajo Dojčinović, Marija Đerek, Davor Ivanković, Slobodan Kožul, Igor Kranjc, Vedran Vučić, Berislav Grgičak, Martina Bišćan, Marin Gotovac, Ivana Barešić, Darko Grba, Sanja Katić, Damir Butina, Igor Pavlaković, Ivan Rozgaj, Ana Fudurić, Petar Mišković, Krešimir Pajtak, Iris Duić, Željka Janjanin. Redovitost na predavanjima i na izletima nekima će i pokvariti završetak, jer sam na početku rekao uvjete o tome. Slijedi još samo završni ispit i predavanje koje ćemo obaviti nakon dogovora s instruktorima i možebitno gostima. Naučili ste nešto novo, probali i osjetili, hm...haha, ali mislim da je bilo zabavno. Ovo iskušenje, a i većinu naučenog, pamtiti ćete cijeli život, meni je to, a i Bani i svim instruktorima najveća nagrada za sav uloženi trud. Ne bi želio nikakvu ljutnju na bilo koga jer to nije dio alpinističkog kodeksa ili ponašanja, tolerancija i priznavanje tuđeg "ja", vrlo je bitan u ovakvom sportu. Zahvaljujem se svima na razumjevanju, Sićko.
07 svibnja, 2008
Što radite od 21.5. do 25.5.?
Bok svima! Eto, Damir i ja još sitno brojimo do našeg zasluženog (starog) godišnjeg odmora. Kako niti jedan godišnji ne provodimo totalno pasivno i za ovaj imamo jedan plan, a sada koristim priliku da pozovem sve koji nam se žele pridružiti. Naime, nakon onog "lijenog dijela" godišnjeg, u srijedu 21.5. idemo na Alana. Tamo ćemo provesti dvije noći i obići Zečjak, Veliki Kozjak i okolne vrhove. Inače, dom na Alanu je zauzet 24. i 25.5. tako da je potrebno rezervirati smještaj što prije za one koji žele ići... U petak 23.5. ujutro idemo u Rossijevu kolibu gdje ćemo odsjesti jednu ili dvije noći (prema dogovoru). Iz Rossijeve ćemo obići Krajačev kuk, Crikvenu, Gromovaču i Vratarski kuk (ako koji vrh i ne stignemo obići - nema beda, uostalom došli smo uživati). Povratak u Karlovac bi bio (najvjerojatnije) u nedjelju 25.5. Ukoliko ima zainteresiranih, pridružite nam se - bilo bi nam drago! Naše brojeve mobitela imate - ako nemate, naš Siniša ima sve!
05 svibnja, 2008
Ludi provod u Lici!
Sanja je napisala:
U subotu „rano jutro pola šest“ kada je sav normalan svijet spavao i uživao u svojim toplim krevetićima razmišljajući „danas ću poderati krevet izležavajući se“ ili radeći neke druge stvari , meni je prvo palo na pamet da popijem prvu jutarnju nesicu prije polaska jer obično kada krenemo nekuda – OSTANEM BEZ NJE!!!! Nakon što je Damir marljivo proučio kartu večer prije polaska, ja sam ujutro saznala da se ide u Liku! Oduševila me sama pomisao na to... Prekrasno vrijeme, malo vjetrića, prazan autoput, jutarnji mir i svježi zrak natjerao nas je da odmah pokupimo svoje stvarčice i kako bi naši stari rekli „pinklec na rame i put pod noge“! Iako su neki još uvijek muku mučili sa posljedicama tradicionalne biciklijade za praznik rada…. Uz nekoliko stajanja na autoputu – prvo Damir, pa auto, pa ja….. stigosmo mi i do Gračaca. Istina, grad nije neka slika ni prilika ali eto – ne može baš svaki grad biti lijep kao Karlovac! Kako smo došli do odredišta gdje smo ostavili auto i krenuli prema Kremenu – nemam pojma! Malo lijevo, pa malo desno pa ravno pa opet desno pa gore, dolje i tu si…. Po onim cesticama (što asfaltiranim, što makadamskim) i naša vjerna suputnica Natasha (GPS) se izgubila a da ne bi mi…. Došli mi do prvog putokaza za Kremen, ostavili auto, natovarili se i krenuli! Savršeno markiranim putem prema Kremenu kroz prekrasnu bukovu šumu, na „predivno“ strmoj stazi, tepihu od raznih biljaka, lišća, stijena,…. Približili smo se vrhu. Na vrhu je još bilo krpa snijega koje su još dodatno dale čari ovom prekrasnom, sunčanom danu. Malo smo se grudali, napravili malog snješka (jer ovu zimu skoro pa da i nismo osjetili zimske radosti) i nastavili do vrha. Vedar dan nam je pružio poslasticu dana – predivan pogled na Liku, Velebit, Dinaru, obližnje snježne vrhove,… Zadržali smo se kratko vrijeme na vrhu jer smo imali namjeru obići još jedan vrh – Ozeblin. Krenuvši prema dolje pomislih kako bi mi dobro došle skije…. Kada sam se penjala nisam ni sanjala kako će biti spustiti se dolje. Sva sreća da imam prirodno ugrađene ublaživače pada na stražnjem dijelu svoga tijela pa sam prošla bez većih posljedica. Bili smo zmazani kaj da smo se valjali…. Hm… Na putu ka izvoru Kapavac, u samom podnožju Kremena na obližnjem brežuljku Damir je uočio medu koji je marljivo nešto njuškao (valjda je tamanio po mravinjaku). Nije nas ni primijetio. Na naš povik, samo je podigao glavu a potom spustio glavu i nastavio sa već započetim radom. Obzirom da je medo bio na putu - nismo išli do izvora jer se držimo one stare „pametniji popušta“ pa smo se uputili do auta koji je bio u sasvim drugom smjeru od mede. Kada smo ušli u auto – naša avantura počinje! Vozili smo se prema Ozeblinu. Došli u Lapac (kako? - to nitko ne zna) gdje smo priupitali „domaće“ ljude gdje bi mi mogli ostaviti auto pa markanom stazom na Ozeblin. Prvi pokušaj nije urodio plodom. U birtiji gdje sam ljude pitala blijedo su me gledali i pitali me „A što ima gore? A zašto bi ja gore?“ i slične nebuloze. Okrenula sam se, pokazala svoje blatno dupe i nastavila dalje. Nakon toga stali smo još nekoliko puta i svaki puta dobili drugu informaciju :-D Najjači mi je bio zadnji, očajnički pokušaj. Iz daleka snimili smo jednog relativno mladog gospodina koji je šetao cestom. Naravno, kulturno smo ga zamolili za pomoć. Mislim da po njegovom stanju ni on jadan nije znao gdje se nalazi a kamoli da nama kaže kuda bi mi trebali ići… Naslonio se on nama na auto i doslovce skoro zaspao!! Jedva ga se riješismo i nastavimo dalje žalosni jer Ozeblin nismo ni vidjeli ni osvojili. Krenuli smo prema Plitvicama. Dok je Damir vozio po makadamu od kojeg mi se i danas tresu gaće i podrhtava glas, ja sam listala našeg Poljaka. Malo po malo, smislili smo kako da ipak danas osvojimo dva komada. Pristali smo na Plitvicama i uputili se na Oštri Medvjeđak. Bio je to „piece of cake“ za ono kaj smo planirali (Kremen + Ozeblin) ali ipak ovim vrhom stekli smo uvjete za srebrnu značku HPO i počeli lov na zlato! ;-) I eto, piva je nakon toga jako dobro sjela onima koji ne voze!! Skratila mi je put iako smo taj dan napravili 392 km. Zaključak ovog puta je da se u Liku pod hitno vraćamo ali ovaj puta ćemo na Ozeblin bez pomoći domaćeg stanovništva…..
U subotu „rano jutro pola šest“ kada je sav normalan svijet spavao i uživao u svojim toplim krevetićima razmišljajući „danas ću poderati krevet izležavajući se“ ili radeći neke druge stvari , meni je prvo palo na pamet da popijem prvu jutarnju nesicu prije polaska jer obično kada krenemo nekuda – OSTANEM BEZ NJE!!!! Nakon što je Damir marljivo proučio kartu večer prije polaska, ja sam ujutro saznala da se ide u Liku! Oduševila me sama pomisao na to... Prekrasno vrijeme, malo vjetrića, prazan autoput, jutarnji mir i svježi zrak natjerao nas je da odmah pokupimo svoje stvarčice i kako bi naši stari rekli „pinklec na rame i put pod noge“! Iako su neki još uvijek muku mučili sa posljedicama tradicionalne biciklijade za praznik rada…. Uz nekoliko stajanja na autoputu – prvo Damir, pa auto, pa ja….. stigosmo mi i do Gračaca. Istina, grad nije neka slika ni prilika ali eto – ne može baš svaki grad biti lijep kao Karlovac! Kako smo došli do odredišta gdje smo ostavili auto i krenuli prema Kremenu – nemam pojma! Malo lijevo, pa malo desno pa ravno pa opet desno pa gore, dolje i tu si…. Po onim cesticama (što asfaltiranim, što makadamskim) i naša vjerna suputnica Natasha (GPS) se izgubila a da ne bi mi…. Došli mi do prvog putokaza za Kremen, ostavili auto, natovarili se i krenuli! Savršeno markiranim putem prema Kremenu kroz prekrasnu bukovu šumu, na „predivno“ strmoj stazi, tepihu od raznih biljaka, lišća, stijena,…. Približili smo se vrhu. Na vrhu je još bilo krpa snijega koje su još dodatno dale čari ovom prekrasnom, sunčanom danu. Malo smo se grudali, napravili malog snješka (jer ovu zimu skoro pa da i nismo osjetili zimske radosti) i nastavili do vrha. Vedar dan nam je pružio poslasticu dana – predivan pogled na Liku, Velebit, Dinaru, obližnje snježne vrhove,… Zadržali smo se kratko vrijeme na vrhu jer smo imali namjeru obići još jedan vrh – Ozeblin. Krenuvši prema dolje pomislih kako bi mi dobro došle skije…. Kada sam se penjala nisam ni sanjala kako će biti spustiti se dolje. Sva sreća da imam prirodno ugrađene ublaživače pada na stražnjem dijelu svoga tijela pa sam prošla bez većih posljedica. Bili smo zmazani kaj da smo se valjali…. Hm… Na putu ka izvoru Kapavac, u samom podnožju Kremena na obližnjem brežuljku Damir je uočio medu koji je marljivo nešto njuškao (valjda je tamanio po mravinjaku). Nije nas ni primijetio. Na naš povik, samo je podigao glavu a potom spustio glavu i nastavio sa već započetim radom. Obzirom da je medo bio na putu - nismo išli do izvora jer se držimo one stare „pametniji popušta“ pa smo se uputili do auta koji je bio u sasvim drugom smjeru od mede. Kada smo ušli u auto – naša avantura počinje! Vozili smo se prema Ozeblinu. Došli u Lapac (kako? - to nitko ne zna) gdje smo priupitali „domaće“ ljude gdje bi mi mogli ostaviti auto pa markanom stazom na Ozeblin. Prvi pokušaj nije urodio plodom. U birtiji gdje sam ljude pitala blijedo su me gledali i pitali me „A što ima gore? A zašto bi ja gore?“ i slične nebuloze. Okrenula sam se, pokazala svoje blatno dupe i nastavila dalje. Nakon toga stali smo još nekoliko puta i svaki puta dobili drugu informaciju :-D Najjači mi je bio zadnji, očajnički pokušaj. Iz daleka snimili smo jednog relativno mladog gospodina koji je šetao cestom. Naravno, kulturno smo ga zamolili za pomoć. Mislim da po njegovom stanju ni on jadan nije znao gdje se nalazi a kamoli da nama kaže kuda bi mi trebali ići… Naslonio se on nama na auto i doslovce skoro zaspao!! Jedva ga se riješismo i nastavimo dalje žalosni jer Ozeblin nismo ni vidjeli ni osvojili. Krenuli smo prema Plitvicama. Dok je Damir vozio po makadamu od kojeg mi se i danas tresu gaće i podrhtava glas, ja sam listala našeg Poljaka. Malo po malo, smislili smo kako da ipak danas osvojimo dva komada. Pristali smo na Plitvicama i uputili se na Oštri Medvjeđak. Bio je to „piece of cake“ za ono kaj smo planirali (Kremen + Ozeblin) ali ipak ovim vrhom stekli smo uvjete za srebrnu značku HPO i počeli lov na zlato! ;-) I eto, piva je nakon toga jako dobro sjela onima koji ne voze!! Skratila mi je put iako smo taj dan napravili 392 km. Zaključak ovog puta je da se u Liku pod hitno vraćamo ali ovaj puta ćemo na Ozeblin bez pomoći domaćeg stanovništva…..
Pretplati se na:
Postovi (Atom)