Željka je zapela na Zavižanu

Željka je napisala:
Ekipa bok!
Ne bi bilo fer da vam prešutim kako sam ovaj praznički vikend provela na Velebitu. Razlog je bio više nego dobar da se ode bez razmišljanja. Prijatelji koje rade na velebitskoj Plešivici odrađuju zadnje smjenu svog posla za ovu sezonu i pozvali su ekipu kojoj „pamet ne smeta“ da provedu Uskrs sa njima bez obzira na vremensku prognozu. Još u petak 21.3.došla sam na posao u Zagreb sa ruksakom i pritom zgrozila kolege koji su tokom cijelog radnog dana odustajali od puta na vikendice, more i ostale destinacije jer je nebo bilo namrgođeno i vjetar je vodio glavni ples a ja sam sa smiješkom čekala da prođe tih 6 (skraćenih) sati i da odskakućem na bus za Otočac. Zatim slijedi Otočac, pa sa Ladom do Krasnog, pa Manjan (velebitsko pivo) dok je kroz prozor vitlao snijeg u svim smjerovima. Vjetar je taj dan bio vrlo maštovit. Međusobni pogledi su bili dovoljni da pivo malo brže izlijemo u sebe i da napustimo birtiju u kojoj se taman spremao Friday night fever uz blakan ritam.:-). Snijeg je zabijelio cestu u debelom sloju od Oltara pa prema Zavižanu a Lada se izuzetno nosila 16km sa tim bijelim slojem. Na raskršću za Plešivicu čekale su motorne sanjke i još 2km jahanja na njima i bili smo gore u 21h. Subota je dovela još dva gosta i bilo nas je petero. Snijeg je padao bez prestanka. Gosti taj dan nisu bili raspoloženi za odlazak na Zavižan koji je po cesti udaljen cc 5km od Plešivice pa smo samo Tonko i ja odlučili posjetiti Antu na Zavižanu i najaviti mu dolazak svih nas za nedjelju. Nanosi snijega su bili tako nepravilni i veliki da su nam sanjke bile češće sa strane nego ispod nas. One sve prijašnje akrobacije su mi pomogle da sam se sada bez problema katapultirala u svim smjerovima. Svejedno sam drhtala na „cesti“koje nema(jer je samo kosina ostala) od kapelice do Zavižana jer je naša vožnja u tom dijelu izgledala kao navlačenje mazge za uši samo na jednu stranu i sve je izgledalo kao da gubimo bitku ali ipak nas je sreća popratila… jer pamet je daleko ostala . Ante se nasmijao, počastio nas rakijicom i sa par viceva. Povratak je bio ista priča, mazga hoće dole, mi je vučemo gore, ceste nema a snijeg pada u oči. Bilo je i prostih riječi koje su sipale dok smo nogama otrpavali zakopane sanjke jer nisu htjele uz neku snježnu vertikalu.Kakve su to sanjke? Jedva smo svladali i tu prepreku i vratili se živi dok je ekipa već sumnjala da smo u gabuli. Ma neeee,nismo bili..zar su baš sve morali znati….. Za drugi dan i posjetu Zavižanu savjetovali smo Ratrak jer je stabilniji a i tako smo očistili malo cestu prema Anti. Anti su se najavili neki englezi sa đipovima koji su trebali doći na Uskrs. U nedjelju je to snježno vozilo krenulo sa dvoje ljudi a mi smo ostali hodali iza njega. Snijeg je padao. Po snijegu bez krplji je bilo suludo hodati. Ratrak je brzine hoda manjeg psa jazavčara koji usput prdi. Eto tako to izgleda. I naravno, kod kapelice je stao jer je bio na rubu prevrtanja. Rakijica, pivo, farbana jaja, šunka,smijeh i vicevi bili su odlična zabava za ekipu kojoj je pamet ostala u civilizaciji. Englezi….hehehe…ni E od njih, a vani se mećava pojačavala. Bježanje niz kosinu prema ratraku je bila isto avantura jer da nisam ostavila neki štap putem prema gore, ne bi znali u kojem smjeru treba ići. Poslužio je kao markacija. U povratku smo se svi stiskali unutra dok je taj crveni jazavčar polako prdio prema Plešivici i naravno umro 2 km prije kuće. Jao,jao,hodanje dok ništa ne vidiš po oluji je romantično u p.m. Ali smijeh nas je pratio cijelim putem i bilo je super doći na toplo i na pripremljenu večeru jer je naš brkati Ćine ostao raditi pečenu puricu sa krumpirom, mljac:-). Evo nam ponedjeljka. Nismo dugo ujutro pokušavali izaći van jer je cijelu noć zavijao vjetar uz grmljavinu i snijeg. Kada je netko hrabar pokušao otvoriti vrata,nije mu pošlo za rukom, ops, a mi smo morali doma…he he... Vani više nije bilo traga od našeg Ratraka koji nas je čekao dole pokvaren, nema ni ograde, nema ničeg osim bijelog pokrivača. Sanjke? He he…ajme koliki snijeg! Smišljanje plana i djelovanje je počelo čim se snijeg malo smirio pa smo se mogli razmiliti po vani,neki su otišli po ratrak sa drugim ratrakom(jazavčarom) a neki su hodali ko Baltazar smišljajući kako doći doma(jer posao čeka). Nakon 4 sata imali smo 2km prohodne ceste za sanjke i 16 km debelog bijelog sranja po kojem smo mogli NIŠTA! Lada je na zavoju bila kao svadbena torta a mi ko male mrlje oko nje. Ponovo smijeh i slijeganje ramenima je bila jedina reakcija….a kao da nismo znali….nismo mogli sami sebe lagati…znali smo da će biti tako! Pozvali smo u pomoć veliku klinčanu ralicu koja je došla u utorak a krenula je od Oltara u podne i čistila je snijeg 6 sati. Tek oko 19h u utorak smo krenuli sa ladom prema Otočcu kroz te tunele snijega koji je bio sa strane i preko 2m visine. A i dalje je padao….. Kasnila sam jedan dan na posao…rekli su mi da nisam normalna…ja šutim… Jedino Vama mogu ispričati što sam radila, pa mi oprostite na ovako velikom postu! Vi isto niste normalni,Vi ste ko ja :-) ili Oni nisu normalni…kokoš ili jaje….tko će znati!
željka