Paklenica, II dio

28. svibnja 2012. 15:39 korisnik Rajko VRANJEŠ napisao je:


I nisam uspio. Tko je čekao nek izvine. Malo sam zeznuo. Nisam odmah drugi dan ništa pisao. Cjeli je tjedan od nedjelje Pakleničke prošao.I između je dviju nedjelja još života rijeke proteklo. Prvi rođendan male Ene. I neki dragi ljudi . Neki stari a neki novi. I moja djeca i neka velika djeca ,koja neće odrasti. Krasni su dani protekli. A ono onda? Kako je bilo. Lagano je s masnicom izvjetrilo. Sjetiću se. Kad krene samo se lije. Bilo je rano ustajanje prošle nedjelje..
Rečeno u 7 ali već je po hodniku apartmana krenulo ranije. Oblačenje i spust do birtije. Kod Dinka spojeni stolovi i pretres dana od prije. I slušam ponovo kako su se na Nosoroga Vanja i Igor popeli. I kako je povlačeći uže Jadranko glonđu odvalio. Pa uzbuđenje Marte kad priča koliko je blizu proletjela i kolika je, da bi je jedva obgrliti mogla. Pa smrad paljevine kad je u druge stjene odvalila, opisuje Ivana. Ali nije ništa moglo ih omesti. Na vrh su uspjeli se uspeti.Pravi veliki smjer. Koja je ocjena nemogu reći jer piše u vodiču, a ja bih mogao pogriješiti pa da ne se ljute na mene. Pa Sale koji je juče u stijeni s nekim talijanima pričao. Svašta smo od juče čuli. I nije mi neki dan. Sve je nekako šućmurasto. Nestala su i četiri Sičkova kompleta. Vlastita. Šef je ljut. Još malo i pridikuje koliko bih i ja da se meni desilo. I ja bih i jače od toga. Malo smo pokunjeni,nitko nezna gdje su nestali u kom trenu su izgubljeni. Prošlo ga je. Tovarimo se u aute i polazimo. Renđer na ulazu ne vjeruje da imamo karte nego ih vadimo i on nas, kad je vidio propušta. Dvije su ekipe. Jedni ,asovi idu popet Akademski. Mi ćemo nešto lakše. Kamin na Anića kuku. Na parkingu raspoređujemo opremu uzimamo užad i razdvajanje na putu do vrha. A kako smo se razvrstali ,na postu odprije slika pokazuje. I podno smjera današnjega neka me hvata nelagoda. Nešto se od juče promjenilo. Kamin (Okno),lagani smjer kojeg ni ne penje nitko toliko više. Kako bi, kad u blizini ima dvjesto težih, viših,izazovnijih smjerova. Ali Sičko je za nas izabrao ipak lakši i sigurniji smjer,na kraju kojeg je absail pista. To volim. To je mamac za do vrha doći, jer dolje ćemo malne letjeti. Sičko ide prvi solo. Ponovo pregledava smjer osiguranja sam postavlja,i ostavlja gdje imalo posumnja da bi netko zeznut mogao. Samo su dvije dužine. Pomalo sam razočaran je mi se čini da možemo više. Ali nije nešto u redu. Osjećam. Odlaze Marin i Velimir, penju netom za njim. Penjačice su oba obuli ali naš je šef u tenisicama naprijed izverao . I plan je da svi ovo ispenjemo. Kao i juče ja i Sale jedini smo prikladni jedan drugome par biti. Nelagoda mi se širi tijelom. Hladovina je pod stjenom gdje čekamo. Nije hladno ali je hladno. Oluškujem se. Nisam dobar.Naslanjam grudi na planinu. Ja sjevernjak na južni dio Velebita raspukline prislonjen. Nastojim joj srcem bilo osjetiti. I nemogu. Nisu nam srca kao juče jedno kucala. Nema mu bila, ali je za mene tu danas, ostavljena jedna njegova vila. I nekako pomislim, da očenaš izmolim, ruke si izljubim i Velebitu se pustim. Prva dužina mjestimično travnata do štanda nije se bunila. Lako savladana poljuljani je optimizam vratila. Stiže moj Sale. Nije siguran. Mali je štand i ja ga na osiguranje vezujem .Kraće veli mi frend,nije ovdje dobro. I skraćujem mu uže. Gledam za Marinom da upamtim smjer i vidim kako preko glonđe ulazi u drugi dio kamina i još velim si: zapamti. I čisto je i ja idem na drugi cug. I zalutam. Umjesto kaminom učinila mi se glonđa prije, putem koji treba ići. Varka, Skužio sam kad sam već gore otišao. Čudno mi je da nijednog nema soiguranja. Al ima nešto gore. Klin, ko zna kad za mene zabijen. I pružam se vršcima prstiju da ukoščam komplet, Uspjevam iz trećeg pokušaja.. Uf,jedva. Al sad sam ja na konju s hvataljkama. Vele da bi trebao izbjeć hvatanje za komplet ,ali kad sam ga ukopčao,taj sam ga čas zgrabio. I sad je već lakše. Malo travice preko koje prolazim lako i već sam neka četri metra iznad klina u koji sam se osigurao. I tu samo moram prebaciti se preko hrpta da bih opet ušao u smjer i popravio gdje sam zalutao. Prebacijem lijevu nogu ali nemogu pronaći uporište i vraćam sve u prvi položaj. Pogled gore odaje još jedan klin koji je već u smjeru i koji ako dohvatim sve je pet. I krećem gore . Nije neki rukohvat. Tek tanke okomica bez utora.Za mojih 115 nije nešto ali nije ni oštro prema gore. Ono juče je za ovo bilo ogledalo. Pipkam pipkam,već gledam gdje sam stavio komplete jer kad stignem do njega kako ću se ukopčat. I krećem desnu nogu gore , prebacujem težinu i dižem lijevu. I dok sam u zraku desna curi ispod mene . Ruke drže i u drugom pokušaju kako desna više ne hvata od trave malo skliska,ruke popuštaju. I samo vičem Sale padam. U magnovenju samo osjećam kako zastajem u zraku i udarac od stijenu.

Lijevom butinom sam opalio po stjeni. Ustajem. Krv iz razderanih štrafta po laktovima, malo se obrišem i gledam kako dalje. Jebote,sramota,pao sam. Brzo gore ponovo. Pa neće mene sad taj komadićak sjebat. Ali vika odozgo budi me i doziva pameti. Stoj tu.Jel te što boli. Ništa mi nije,osim nabijene guzice i oskvrnutog samopouzdanja. Šef viče odmah apsajl dole. Ma nije mi ništa. I ide Marino gore po kaminu pored mene i kad stigne gore, bacaju mi uže da se osiguram. E jebiga sad ovako privezan mogu i do mjeseca. I tek sad palim. Pa to dole je moj Sale,kog sam ja privezao,sve to zadržao. I nije pustio. Ni tren. I onaj stari klin u koji sam ukopčan nije popustio. Sve stoji u Velebitu zabijeno i ko Sale tvrdo posađeno. I ja sad stojim tu na kamenu sretan. Ispenjem ponovo kud sam pošao, pokupim si spravicu koja me zadržala i čekam. Malo su svi uzbuđeni. Baca se uže, nema više isprobavanja ni treniranja. Nekom ćemo drugom zgodom. Ali poslije mog pada sve postaje jako ozbiljno. Samo ja nisam izgubio volju. A na vrhu Šef veli da idemo na janjetinu kad nije ništa bilo. A znao sam to i kad sam se onom gore pomolio i sebe vilama povjerio. Osluškujem samog sebe. Ma budala,još bi se dohvatila Mon Blana. Saleta kače na gri-gri. Ja se uređujem maramicama i ne sudjelujem u osiguranju svog prijatelja.Frend mi nije zadovoljan kako se ta sprava ponaša. Nije mu ništa pomogla. Onako kako smo ga naučili juče. Mala stanka i idemo kroz pećinu na apsail. Nije pola užeta dosta i postavlja se dvostruka pista od cijele dužine užeta.

I krećemo najprije od drveta do sidrišta, pa prevez i dalje prekapčanje za spust do dna. Kapljemo niz uže po jedan, a šef sokolari na svakom štriku. Malo je frka koju sam izazvao ja. I onda ide moj Sale. Ovoliki apsail nije vidio. I neće, osim odozdo. Pošto u Igora vjeruje, pita dal ovaj uz njega na spust može. Ali sad šef još veću brigu iskazuje i svog sina skupa uz njega šalje. Svak po jednom užetu. Marino ide naprijed i ko navigacija cestovna navodi mi frenda koji dolje ne gleda, do sigurnog tla. Dolje smjeh. Uže se Saletovo osam metara dalje dohvatilo nego Marinovo. Magarac debeli . Ko ja. Obećo je da poslije ove škole ide u teretanu. I ja se spuštam, a i kod mene bome se spust produžio. Muka je to kad se nesmije jesti. Svi smo ok. Jedino su hlače podrapane. Penjačke. To me najviše boli od svega. I dok prolazimo kraj table Anića kuk, zastajemo. Slika je to za album sjećanja. Prolazimo pored spasioca. Zastajemo a ljubazna gospođa u GSS odori kaže da su vidjeli i oni pad. Pa jebote mene su svi vidjeli. Sramota. A kaže mi poslije frend ,kako neće vidjet, kad dva kvadrata drečave majce krenu niz brdo,morali bi bit ćoravi. Zajebava al onako, sretan što je sve ok. Malo me je pokrpila teta,zaboravio sam joj ime (op.S. Jana Mijailović),i poljepila mi rane,pa smo otišli do dolje. A priča na povratku kaže, da su oni s druge slike vidjeli more. Akademski su oni do vrha popeli. Neki drugi penjači, koji su za njima išli su se vratili . Nisu mogli. Ali ne i naša ekipa odabrana. A kad su nam se prvaci vratili,čujem da nisam ja jedini okinuo. Marta je takođe stijene ljubila. Ona je isto ljosnula. Kraće nego ja i isto nije odustala. Drugi je dan odmah na umjetnoj stjeni za napast sve popela. Sve. Ludara mala. Bome je mene teretana do petka pričekala. Nemogu onako plav među ljude. Al malo se i pušem time, jer imam iskustvo više. Pa to na televiziji drugi samo gledaju. Nije neko,ali sad ću biti oprezniji,kad me mama tako rodila, da nemogu bit pametniji. A i Sanjici kako ću podrapan na oči,lijepo je rekla da ne idi. I kupimo stvari. Gotova je škola,kaj se penjanja tiče,samo još papire da riješimo.Ponovo Sale vozi kući. U kombiju umor reže priču. Sandrica zalegla naprijed do Saleta i neda mu spavati. A mobiteli pipkaju, zvone, već su u igri dogovori za dalje. I zezam Martu, šaljem joj poruku. Ona se budi pa me u rame udara,da koja sam ja bena. I pomalo krene pjesma. Neke pjesme stare. Onako potiho da usnule ne ometa, a budnima da godi. Stigli u grad, ostavili opremu,skupili se za kombi, pa nas opet Sale sve razvezao kućama. Samo je Siniša njega odvezao, jer kombi kod susjeda ostavlja. Sina je... neću pričat. Pa, biće tata. Ne daje to bog svakom. I tako sam ponovo potrošio jedan od dana svoga življenja i sutra je bio novi dan. Prvi dan poslije.

Hvala ti Sale.

Penjati se mora

NAJAVA

Radionica: Samospašavanje.
Mjesto održavanja: Okić kod Samobora
Datum održavanja: 16.6.2012. (subota)

Prijava obavezna:

https://docs.google.com/spreadsheet/viewform?formkey=dFBtZEZwQUFCZWI1RUc5Y0FZeEZfanc6MQ#gid=0

Kotizacija: 30kn
Prijave se zaprimaju do 11.6. u 24h.
Inicijativa: Penjati se mora (www.facebook.com/penjatisemora)

Ovim putem pozivamo sve zainteresirane,
prijavite se na radionicu o tome što učiniti u slučaju nesreće, raspolažući opremom naveza. Obradit će se nekoliko hipotetskih situacija koje uključuju primjenu i kombiniranje naprednih tehnika s ciljem rješavanja kriznih situacija do kojih može doći prilikom penjanja višedužinskih smjerova.
Dio radionice biti će pokaznog karaktera ali cilj je da sudionici nauče i sami izvedu sve manevre. Program je namjenjen aktivnim penjačima. Od sudionika radionice se očekuje suvereno znanje osnovnih alpinističkih tehnika koje se predaju u sklopu alpinističke škole. Na radionicu treba donijeti osobnu opremu (kaciga, pojas, 3 matičara, spravica za osiguranje, 2 gurtne, 2 zamke), par kompleta i penjačko uže.

Svi koji se prijave za sudjelovanje dobiti će 14.6. email obavijest s detaljima o radionici.



Ograde od odgovornosti:

Sudionici se moraju samostalno pobrinuti za osobnu policu osiguranja u slučaju nesreće.

Radionica je informativnog karaktera i ne radi se o službenom tečaju.

Inicijatori imaju pravo odbiti prijavu ili udaljiti sudionika ukoliko procjene da je to potrebno.

Paklenica, svibanj 2012

Za sve penjače,sve počinje u Paklenici. Brazdom rasječena planina, posjekotina na bedemu između zemlje i mora. Raspuknuće čije oštre strane vode zahuktale vode potoka, žilu njenog krvotoka , da iznese snjegove dalekih vrhova ,u mir plavih valova. Pogled kroz prozor kombija kojim ide naša škola utiskuje mi sliku moćne planine nadvoje rastavljene. Da napravi mjesto dovoljno čvrsto. dovoljno daleko, a

tako blizu da me namami u svoja njedra. Sve nas. Jer to je mjesto iz priča..Velebit. Velebite, vilovito stjenje.. Neka davna melodija na rubu misli i slika čovjeka na vrhu. Jahača vlastitih želja strahova i htjenja. U pokušaju,u okršaju sa samim sobom, da ostane svoj. U nastojanju da se popne preko sebi mjerljivih veličina i zastane barem tren gdje je teško doći,moći kratko biti i onda za druge mjesto tu napraviti.Do jutra nije se znalo gdje ćemo uVelebit ući. Dali će Dabarski kukovi naše gnjezdo biti, ili ćemo u Paklenici komadić srca ostaviti. Jer kud god da te puti vode i kako se skupljaju uspomene, tako se i srce za ljepotu vezuje. Duboko su Kukovi u planini uznijeti i snijeg još po njihovim skutima leti.Nije nam po tom mladim neukim za penjati. Jutros dok smo sjedili u Karlu i pili kavu za buđenje ,Sičko govori da prehladno je . Minus 3 i sve snijeg bijeli. Paklenica. Tamo ćemo. Bili smo tamo. Već smo joj niz sapi, za njih zavezani i u njih pouzdani, obišli. Svatko od nas ima svoj trag u srcu urezan,ovom ranom voljene planine. A noć prije vijesti kasne govore da nemora uvjek dobro svršiti se . I suze su pale i molba: Ne idi, ali kako pokazati da se samo još jače hoće tamo biti. Jer kako na jednu vijest lošu sve ostaviti i pokleknuti. I nije sav trud otišao uzalud. I pripreme učinjene da kad sjednemo ,tamo, imamo uz piće i iće o uspjehu svom,nekoj nevažnoj stvari,nesreći ili sreći tuđoj rapraviti i lijepo se podružiti i zabaviti. Sve se nosi Kruh sinoć pečen,vino korčulansko , pa malo pića onog da se baš ne ostane sasvim svoj,jer na taj pogon bolje ide dan u noć. Ali ne previše jer do sutra to mora proć. Uglavnom Sve vozimo. I svoja ustreptala srca nade i strahove što za nama pružaju repove. Dali ću moći,znam li to proći, I takvih je pitanja milijun u glavi al se niko njima ne fali. Jer ko se straha ne boji normalan nije i nebih htio da neko takav uz mene brije. Zavoj,birc Dinko,vele da upiši u web, dobit ćeš milijun linkova o krčmi s toga broja.Odasvuda su u njoj svoje mjesto našli, bili i priče pričali, ljudi kao mi. I lošiji i bolji ali sličnog kova . Tek kratko zaustavljanje kod apartmana Lucija. Kao i zadnji put ,rano smo krenuli ali kafenisanje i u Karlu i kod Macole uzelo je svoje. Vanja i Denis krenuli kasnije, a došli prije. Samo da ostavimo višak stvari. A tu je već i ekipa došla prije. Cijela mala obitelj. I bebca imamo u klubu. Nema ni dvije . Doveo je tata Marin i sinka i mamu na sunce da budu, dok on i brat Igor uz nas školu obave i provuku nas kroz stjene Paklenice. A Sičko vozi svoje uzdanice. I on je sinka poveo,ali je Marino već za glavu skoro,starog prerastao. Jadranko je tu ,i naša Ivana. Zadnji se put ljutila kad sam je ovdje zezao,pa sad nebih trebao ni smio,al do kraja ovog posta ima još dosta, pa.. ko zna kud će me povući. A subota je. I mjesto za vijesti u dnevniku ovdje je. Uzmuvale se tv ekipe zbog amera što su juče ovdje nahebali. Nova Htv i još neki ljudi, koji se muvaju među nama.Oni s kamerama a mi sa ruksacima štrikovima i svakakvim željezima. A nakon ulaza nastaje gužva . Tako je kad za učionu odabereš korzo. Penjački. Sve je puno. Do potoka ,preko potoka ,bočno, gore,kud god pogledaš neko visi zakačen na štriku. Zna to Sičko i tjera nas naprijed. jer ko prvi njemu djevojka. Obično je tako ali.. Kad smo došli do sjevernog rebra tu se već utaborila grupa ljudi . Obitelj čini se . Al nisu na ulazu u smjer i razvlače se . Ajde ajde ,vi tu gore ,oni još neče. I pošalje Danijelu, Marina, Sandru, Martu sa Ivanom i Jadrankom u smjer, koji su naumili penjati članovi zaobiđene obitelji. Naši već naoružani, a ovi tek u oblačenju. I ipak je zaiskrilo. Al nisu imali izgleda . Pa tri cure. Ko bi to nadjačao u argumentiranju ako one nedaju. Niko. I otišle su gore.prije. Mi idemo okolo. Superteška. Mislim ne smjer,nego ja i Sale. Skupa smo preko 200. Sičko ide ispred, solo. Denis i Siniša,  par su danas. A ja i Sale za njima.I moramo odraditi taj smjer, to nam je zadatak. Sale prvi. I lijep je dan. I osjećam se ko supermen. I Sale je raspoložen, i ide mu. Malo jamra penjući, jer gdje su te vražje pločice, na koje komplete treba kačiti. Nije problem popeti, nego njih pronaći. Al kad skuži smjer i to je časkom rješeno. Prvi štand Sičko čeka. I neide dalje dok i mene ne dočeka.. Slika prvog štanda je slika nesigurnosti straha i treme. Jebiga,koda nije niko nikad zezno. Ok. Ode Sičko, a mi ajmo polako. Spit ,osiguraj se,pa drugi naveži gurtnu,okreni karabiner spravicu štrik drugi karabiner ,pa vuci. A haaaa. Pa jbga,znam to. I ode opet gore. A na drugom štandu Sičko opet čeka. Al malo morgen. Frend mi se šepuri ko paun i sve teatralno pokači i pali opet ko zna koji ćik danas od dike kako je sve to dobro izveo. .I treću dužinu penje on prvi, a meni već dosadno čekati dolje,al veli mi frend. Daj stani ovo je lako. Ko zna kuće nas natrjerat,imaš ti vremena. I imao je pravo. Na zadnjem štandu gužva koda se mukte dijeli nešto. Denis, Marino, dva vojaka iz Boke na treningu,mimo nas par iz Belgije šiba po kaminu,stižemo ja ,Sale ,Danijela.... Gužva gužva. Ponestaje mjesta za osiguranje. Al ima gurtni i karabinera pa nekako se pofatamo za kamenje. Ivana nemre gore, mora dole čekat dok neko ne ode. I potjerali smo Denisa,on je ko mačak i ide na kratkom štriku za Sičkom koji je uletio ko treći na sinkotovom vlaku do vrha. Malko prekratko uže tjera Denisa da juri za šefom . Al to je njemu niš. Može on. I odoše vojaki. I idem ja. Super je . Odozdo je gledat gadno al su posvuda po njoj neke lijepe stjene da se uhvatiš ko izmišljene. I gore je gužva . Odnekud sa strane dolepršala dva mlada Slovenca ,ko po fasadi glatkom zidu . I sjeli, lade noge. A ja ko parnjača uspuhan, provlačim se policom vrha kroz njihove štrikove.. I kačim si prijatelja na spravu. I kreće odozdo Sale srednjeg imena Španaj. I španam ali nije mu dosta. Frka je jaka. I u legendarnom nastupu Lepi moj Rajko,penje do vrha (op. S snimljen film). Uz Liftmaster dvojac Rajko i Marino,nemoguće je ne popeti smjer. Sabirnjak na vrhu. stiže naša Ivana i Sandra. Pa opet aj dole. Kaj nema neki zipline ,nego ušljivi sipar. I ono drvo ko za vatrogasce je super samo je donja grana krivo izrasla. Kaj je nisu pohoblali,a ne da zapinje. Parking. Nama je dosta. sabiremo opremu i čekamo druge. I idu još penjati. Oni koji su jače od mene zamaknuti. Al bože moj,nisam ja predaleko,samo kilama i ponekom godinom više. Odoše na Danaju. Jadranko Siniša Marta Sandrica Ivana. I ako nešto sad zbrljam molim da me se ispravi komentarom jer malo je napeto i iscurili su detalji a znate i kako. Uglavnom. Mi odemo kupit provijant za roštilj,izvadimo doneseno naoružanje,gazda apartmana nas podboči rogačicom,i krene drugi dio škole. A dva se odrasla čovjeka igraju u pjesku. Tata i stric. Voze kamiončić,trpaju pjesak, a kikić uživa u pažnji. Jedino što može pojest puno kolača. Nije bilo puno i magarci su to porubili,nije curama ostalo,pa veli Sale da dite puno more kolačića izist. Spekli smo čevape kobasice piletinu i napravili salatu rasprostrijeli stol,malo si"popili" kad su se ovi malo više divlji vratili, sretni i zadovoljni. A kad su vidjeli što ih je dočekalo još su bili sretniji I red pića red ića noć se spustila nepprimjetno. Malo se šef požalio na arhitekturu roštilja jer je moro zabit glavu u njega a rafunga koda nema. Ima al ne radi. Glava ga zabolila. Eto i tu se žrtvovao. Dobar je, nemrem reči reći. I za razliku od zadnje Paklenice ,u sobi ja spavam sam. Niko nije htio na balkon. Moćna je to motorka noćna. Vanja i Denis morali su kući. Svaki je nešto ostavio doma i otišli su poslije večere kući. Tonem u san i sanjam.sve što je odnio protekli dan. Jer novi što nosi nisam znao. S buđenjem drugačiji sam postao. Juče sam bio supermen,a danas? Kasno je odoh spat. Nemogu više pisat. Napisaću sutra što je dalje bilo. A bilo je.....

Penjati se mora

Film Sfinga u Kinu Tuškanac

U nedjelju 20. svibnja u 19h u Kinu Tuškanac u Zagrebu održat će se projekcija slovenskog dokumentarno-igranog filma Sfinga koja je ujedno dobrotvorna akcija za fond Penjati se mora (http://www.facebook.com/penjatisemora), HPD Željezničar. Film uspoređuje prvenstveni i prvi slobodni uspon alpinističkim smjerom "Obraz Sfinge" koji se nalazi u najmarkantnijem dijelu triglavske sjeverne stijene. Oslanja se na visoku estetiku kako bi u punom svjetlu predstavio okoliš koji okružuje slovenski nacionalni simbol Triglav.

Radnja prati protagoniste oba uspona koje dijeli vremenski period od tri desetljeća. Glavna linija priče gledatelja vodi kroz pripremu alpinista za uspon, putovanje pod stijenu i uspon kroz nju do tako željenog cilja:

vrha. Film se pokazao zanimljivim ne samo penjačima već i puno širem profilu publike, uglavnom zaljubljenicima u planine i aktivnosti u prirodi. Projekcija u Zagrebu specifična je po tome što će film biti prikazan u HD formatu te je za ovu priliku preveden na hrvatski jezik.

Također, program predviđa razgovor s autorima nakon projekcije.

Ulaznice po cijeni od 30kn mogu se nabaviti u Columbia brand store Arena centar te u trgovini Vrhunac u Vlaškoj ulici. Svaka ulaznica ujedno je i kupon za tombolu u kojoj su se za nagrade pobrinuli partneri projekcije:

Volvo i Moto-Ris, Columbia, Vrhunac, Sony i Omnibus te Libricon.

Pozivamo vas da nam se priključite na ovom humanitarnom, kulturološkom te ujedno planinarskom događanju!

Trailer: http://vimeo.com/23261569

Školski izletni izvještaj - extended version



Vela Peša

Klek, Gitara

Skupilo se sve . Loše je vrijeme sje.. sve. Kuda god smo pošli, sve se okrenulo. Trebali na Klek, pa otišli na Okić. Trebali na Dabarske kukove, pa otišli  na Klek. Za Maj. Pa mislili na Paklenicu . Kad figa .Opet loše vrijeme . I otišli na Kamenjak.  Juče zadnje predavanje . Film "Kako se to radi" . Mislim si ,da su mi to pokazali na početku, poljuljali bi mi nadu u uspjeh. Ovako nemam više straha, sve to već znam. I nisam  ja tako extremno penjao, ko neki moji. Jer oni su već prvaci ali niti ja se ne sramim ovih svojih penjačkih dosega. Za nekog ko će na jesen pet banki i ima stopetnaest za donijeti i popeti, ja sam zadovoljan. Al¸ ajmo redom. Ovi moji svi vele da sam baš neki, jer sam ih naučio da izvješće bude redovno i opširno. S natruhama literarne dramatizacije naših, kako Marta komentira, putešestvija. Čak mi je pomalo i krivo što se primiču kraju, jer su mi postali više no dragi. Sad već toliko da naše  curke ljubim od dragosti kad ih vidim ozarene uspjehom jer su  nekud uspijele uzverati se . Ne i dečke, oni su ipak malo tvrđi i nije red. Al cure su cure, a ja sam sentiš. Evo nekih bliceva sa tih izleta koji su se dešavali prošlih tjedana i što smo sve tamo susreli i vidjeli. Najprije Okić. Nedjelja . Klasična postava . Svi lijepi, mladi, radosni i malo zabrinuti. Jer rekli su meteorolozi ...kiša. A na domu neka planinarska škola. I u njoj fensi" proljećem  uznemiren" dečko. Luka Nižetić. A onaj iz spota ,uopće ne odgovara originalu. Naš je Sičko, koji ga je i skužio, za njega Tarzan. A i dečko je vrlo "lepršavo" bio odjeven za planinarenje.  Al on je svoj, a mi smo školarci druge fele. Išli smo penjat neke smjerove od više dužina, a naši su prvaci ostali na početku izborit neke kratke sportske smjerove. Nismo  baš daleko stigli. Ja i Igor ovaj put u tandemu  A Sale iza Sička. Ispašće da se zezne ovih par puteva i da  skoro svaki put ide iza krivoga. Igor je malo zavinuo u lakše i neki štričić visi s klina, pa sam i ja tuda uzletio . I Vanja. A Sale za Sičkom kroz teško. I nije se moglo tuda, nego aj za nama po lakšem, a Vanja  ko mačak, nek ide po komplet.. Samo je sa Vanjom frka, jer ne vjeruje ni samom sebi . Mora bit zavezan  na mrtvo, onda pokaže šta sve može. A može jer je mlad, lagan, krakat i jak. Smo glavu da učvrsti i vjeruje sebi i opremi. Biće prvak.. A ima i iznenađenja na Okiću. Krušljivo pa kad je Igor pravio štand.Za drvo i čok uglavio u rascijep, pa kad sam  se ja počeo natezati i kad sam kliznuo odlomio se komad stjene koji je držao jedan kraj štanda pa sam ja propavši ali malo, ostao visit na osiguranju s drveta. Ne vjerujte ni Okiću ni Kleku. I od tamo kamenje otpada.I onda je pala kiša. Smočila je mahovinu po stijenama pa i uz najbolju volju proklizavanje cipela nije dalo gore. Bacili smo štrik i sa prvog štanda apsajlali dolje.. Pa u dom, pa po grahu i repi, pa po pivi. Pravi planinari . Pa doma. I još sa Okića, a bilo je to u  vrijeme šparoga, posijali su razdor  Sičko i Igor nabravši  mlade izboje puzavice koja raste tamo. Bljušt. Slično izgleda, mislim zeleno je, a jede se. Fala im na spoznaji, al nije me povuklo baš da probam. I onda  je došao Maj. I onda su mladi instruktori svi  se lijepo pokupili, svoje guze za svoj gušt i koda su oni učenici pa  ko jeb.. školu,otišli na Velebit. Lijepo su ga prehodali,spavali ko zna gdje po jazbinama Velebita, da bi guštali penjući u Paklenici. Pa aj busom doma. Eto bena. A ja se učim od njih. Ista fela.  I ja bi. Al nije naš šef  zato nikud klisnuo, nego nas je lijepo odveo na Klek. I tamo je bilo krasno. Čak smo imali čast izbliza upoznati vlasnika stjenovitih padina vještičje planine. Mladog , suncem probuđenog gospodina rogonju. Poskoka. Stigao je provjeriti ko remeti mir klisure, gdje on lovi, uza stijenu klizeći tik do naših stvari složenih na kupu.. I da ga Sandra koja je čekala red za penjanje, nije opazila, nebismo ga, klizača ,niti skužili.A kad smo ga već vidjeli, slikali i pošteno mu se izmakli,on se sklupčao nadomak nas i ostao iz kamena. Nije nikud on otišao. Nego mi. A  sad kako je išlo penjanje. Opet nas posrame te naše curetine. Baš su moćne.  Jedino nam Siniša nije išao. Njega nemogu. Morao je malo svoju curicu doma , koja čeka bebu, tetošiti i tješiti, da ne zamjeri mu pustolovni  duh koji ima. Mada  si mislim, da i je njegova, baš zato što je takav, pa ju je i oteo mami i tati. Sori opet odlutam mislima koje zapišem, ali tako teku a počeo sam ovo. Dovezli smo se na Klek.  A bila je nedjelja. Mali milion planinara. Prekrasan dan . Mladi zaljubljeni, mali kikići, produkt takvih ljubavi, Mladi u srcu sa viškom kila,sa viškom godina, ili viškom prtljage i viškom odjeće. Pa neki sa kratkim hlačama,sa kratkim nogama,sa kratkim dahom. Sve  se to, u taj dan na vrh daleovidnog Kleka pokrenulo. I mi među njima. Tri su smjera obećana, a oni koji već odozgo idu, kažu nam,jer nas po štrikovima poznaju,da "naši " već gore penju. To su mladi Ogulinci novi smjer postavljali. Pored Omladinke. Nekih 5 ili šest dužina. Jaki, jaki ,jaki dečki. Zna ih Sičko .

A mi moramo Gitaru , List i ako stignemo tu Omladinku. Al nema nam pobočnika, a Sičko sve mora paziti, pa smo kratki. On prvi penje Gitaru da postavi  prvi štand . I postavlja ga sa svojom sentimentalnom špagom i karabinerom u pješćanom satu,jer znao je  da nema dobrog osiguravališta. I osto je bez toga. Jer smo ja i Vanja  o tom mislili,pošto je izlizano i staro,da je to oduvijek ovdje. Kupili smo mu novi . Jebiga. Greška. I povezani kao u navezu za tri ,išli smo redam na više štrikova jedan za drugim. I Sale je pošao za Sandricom, koja je otišla ko vjeverica gore preko prevjesa i napravila osiguranje na štandu. I kad je moj frend krenuo i zapeo,gore nije bilo ruke jake da mu pomognu izaći. Uglavio se u kaminu i potrošio  svu snagu na prva dva metra. A mala gore ,zakačila ga, i ne pušta milimetra. Odozgo,niti čuje niti vidi, što se dolje zbiva . Samo osjeća napeto uže i ne popušta.Super je, tako to treba biti. I svi smo se zblenuli,niko se nije sjetio prusiciranja sa zamkom, te samopomoći. Dok nije došao Sičko. Onda smo lijepo Denisa zavezali drugim štrikom i on je otpenjao do Saleta, pa su njih dva jedva uspjeli otpusiti , što je Sandrica i Saletova težina napela ,do kraja. Malo mi je frend potonuo i kopkalo ga je to,al prebolića, nije smak svijeta. Zato je dva puta bio na vrhu noseći stvari. I ja sam na vrh stigao s Gitarom. Gore smrznuta Sandra,jer je dugo bila u hladu na vjetru i uskuhala Marta koja se upalila na suncu čekajući Sandru s kojima je bila navezana.. Malo slikanja i silazak. Marta ,Velimir i naravno Danijela, drukaju Sička na Omladinku. Izazov im je. Al promjena je plana i silazimo opet do onog rogonje gdje  pada novo zaduženje. Marta i Vanja na List. Marta prva,Vanja za njom. Pregled skice , uputstva šefa i ulaze u smjer. Za njima Danijela i Velimir. I ide im. Mi samo gledamo za njima.Spuštamo se do doma i čekamo ih. Ali nije baš sve po planu. Malo su promašili pa su u Listu ušli u onu Klackovu zajebanciju. Nije tako ime al je takav smjer. Sjetio sam se" perverzija" I čekamo. I čekamo.Već smo se uscrvali. Plan je da apsajlaju. Nisu ponijeli cipele, Idu u penjačicama. A Saičko mijenja plan i kaže da nek idu via normale. Mora, jer pada mrak. Koma . Ko će to u tjesnim malim cipicama.  Al kad su to sjebali, a uopće nisam sumnjao u to jer su to naši prvaci, morali su i to. Ispravak. Vanja i Marta. Ali  teta Danijela i Velimir su dobili cipele gore. Denis im ih  je donio, kad smo se sjetili toga. Ipak smo upali u cajtnot. Sandrica u kratkim hlačicama več promrzla, koči se. Skidam dokoljenke i taman su joj ,Mislim prekokoljenke za nju ,al nema veze. Glavno da griju. I već je i  domar sa Kleka, pokupivši plastične bočice otišao,kad nam se drugi navez vratio u dom sa Lista. Presretni smo svi , al trk dolje. Mrak brzo pada. Dok smo došli do auta ,odmah sam morao upaliti svjetla i odlazimo po mraku. U Ogulin, Picerija. Fina pica. Umorni su al guštaju svi. Sale malo gunđa, ali proći će ga. I vele da su danas gore neki vidjeli medvjedicu s malima, a naši su neki vidjeli na spustu srne. A kako nebi kad je danas hrpa ljudi pohodila Klek. I polako kući. Predavanje u utorak je držao naš Bana . Opet o opasnostima i GSS-u. I pun je istinitih primjera . On je već godinama u tom do grla. Voditelj je karlovačke staniceGSS-a. On svašta zna zapravo.  I na penjanje smo u dvoranu došli sa planom da se za vikend ide u Paklenicu. Al figa opet. Ovaj se gore urotio svojom vodom ,da nakon  tolike suše,poplavi  baš i samo naše namjere i želje,da se penjemo kako smo naumili. I opet promjena plana. Idemo do Kamenjaka. A šta ćeš, kud svi  Turci tud i mali Mujo. Tako u nedjelju, dok sam ujutro u sedam pokazivao kako se križ na crkvi Svete trojice opet okrenuo prema nama stiže cijela ekipa. Potrpamo se sa opremom u aute, pa gas. Jel opet su rekli šućmurasto vrijeme. Svud lijepo samo zapadni dio, Istra i Kvarner sa mogućim pljuskovima. Baš opet po nama. Nije padalo,ali je opet puhalo. Tek tolko da moraš drhturiti i tražiti zavjetrinu. I na samom dolasku frka. Mi svi došli pod penjalište,a nema Vanje  ni Sandrice. Morali pristat da se olakšaju,pa zaostali i izgubili nas iz vida.. Pa po planinarskim oznakama odmlatili na Veliki Kamenjak. I  lijepo se slikali, a mi brinuli. I nakon deranja i zvanja ,odjurim natrag i skužim, po debeloj marki  zaokrenuli su na  Veliki Kamenjak, kud su otišli. Otrčim  za njima i dozovemo se konačno, pa se vratimo okolo do penjališta. Prvo dugački smjerovi i izmjenjujemo se u vodstvu. Ovaj put ja i Vanja. On ide prvi, a poslje prvog štanda izmjenjujemo se u vodstvu. Ovo je moje prvo iskustvo u penjanju kao prvi . Prošlo je super i zadovoljan sam sobom. A dolje su počele borbe oko Kardinala. Probala je Ivčica ali nije mogla,pa je bjeloglavi Siniša ispeo prvi i postavio osiguranja. Ja sam tada  otišao  gore,ali čujem da je Marta ,a ko bi drugi, za njim ispenjala to(op.S.- Ivana druga, Marta treća).  A na vrhu stižemo iz raznih smjerova . I skup postaje sve veći . Postavljamo dva smjera za apsajl. Baca se užad,kvačimo prusike i slijedi spust. Opet Sale dahće, ali uz Igora slijeće sigurno i bezprijekorno. I to smo obavili pa odlazimo na neke sportske smjerove. Sale i ja na Krušku a Siniša i Sandra na Jabuku. Pokušavam se popeti ,ali tek jedno osiguranje uspjevam postaviti. Pretežak sam i tenisice ne drže na glatkoj stijeni kad bi trebale. Gubim snagu i odustajem, pa šef  priskače upomoć i on ispenje da postavi top-rope. U međuvremenu gledam kako dragi Siniša penje do mene, u još glađoj stjeni bez ,meni se barem čini,ikakvih oprimaka. I đetić  nam osvjetla obraz, muškoj  postavi našeg tima. Uspio je i svaka mu čast. Baš je pravi baja. I zato će i biti tata. Jer sve nešto curke uspjevaju. Al imamo  mi i Velimira. A on je jurišnik. I mada i njega godine love, još ga nisu ulovile.On nije čuo da neidemo na Paklenicu ,pa je ovdje naoružan za dva dana . Ispenjemo i ja i Sale tu našu Krušku, a ja probam i Jabuku al sam je pregrizao samo dopola, Zbilja svaka čast Siniši dragome, a ja sam na pola .čak i štrikom privezan  odustao. Nemam penjačice,(kao to mi je neki izgovor ) pa samo klizim nogama u prazno.  I nije dosta. Idu prvaci okušat se u Beta Centurionu. Taj je sav na onog dilbera zakvačen, Samo tako  se ide po njemu. I hvatamo se svak svoga posla. Ja superteška sam glavni osiguratelj, i opet bjeloglavi Siniša postavlja uže na vrh, jer je koma teško, a on je skroz divlji i može,mada se vako čini pristojan i miran. I kreću naši školarci. Marta Danijela Velimir , čak i ovi iskusni se libe tog smjera .  Potjerali su me ,jer ja nemogu Ivanu osiguravat,moram nešto ići štrikat užad,štrebat  i slušat opet ,kako se to što radimo, ustvari treba napraviti. Moram reć da je Ivčica ispela tog Centuriona ,a osiguranje joj je pružio naš Dinko. I onda kraj penjanja. Spust u birc. Putnik. Vanja je kupio Sičku,zbog na Kleku ostavljenog karabinera novi , a mi smo mu ga nadomjestili. Nema smisla da si oštetimo šefa. I red cuge ,dobra klopa , Povrat u Karlovac. Predavanje  u utorak i opet smo dobili nogu od boga i instruktora. Baš smo se nešto zamjerili a neznamo niti kome. Možda nas Sinišina trudnica daje Ovom Gore na dušu ,što joj dragog odvlačimo, kad je ona u tegobama i treba joj sva   njegova pažnja . Šalim se,al u svakoj šali... A na predavanju ,osim filmića najprije spomenutog, i mali štih probe test. Sale je testni pilot . I skršio se do bola ,na ivicama testa za alpinistu. Ako niste znali koja su tri Alpska problema ,ima Sale vrlo dobar odgovor. To su :pad,strah od visine, i nepravilno zavezani čvorovi. Svjetski je. Ima srce ko vlak,sve stane u njega. Smijali smo se,a ispalo je da je negdje zametnuo skripte u poslu. Napraviće mu Jadranko nove. Naštrebaće sve do testa.

Uglavnom,ovaj tjedan ima kiše na Velebitu i otkazan je i treći put dvodnevni izlet. A valjda  će nam se posrećiti četvrti, kad nije bila treća sreća. Uporni i hrabri uvijek pobjeđuju. A ovaj vikend kud koji mili moji.

Pozdravljam Vas, sve koji čitajuči ove retke, uz nas putujete i makar u mislima drugujete. Do nove zgode i prigode.

Rajko

U jebote al sam nadrobio, a nisam sve ni rekao...

(op. Sićka, djelomično lektorirano ali nisam imao dovoljno vremena za sve, bez obzira, razumijeti ćete sve što je Rajko htio reći i slovom prikazati)