Sunčano jutro, svjetlo plavo nebo, bijeli pokrivač, hladno koliko treba i kristali u zraku…Ponekim plavim očima to jutro izazivalo je žmirkanje, tikove, suze i prigovaranje njihovih nosioca kako jako pate pri takvim danima i da bez sunčanih naočala ne mogu ni na wc…Gunđ po gunđ i došli smo na stazu koja vodi prema Kleku. Grupica se formirala…. Naprijed ptice trkačice a iza babe tračalice…
Odmah na prvoj klupici smo sjele i razglabale o ne znam čemu, kad nas je pretekao laganim korakom jedan simpatični dedica pjevajući….
Odmah smo zašutile i krenule dalje uzbrdo.. ignorirajući viđeno :)
Nakon kratkog vremena morale smo ponovo stati i nešto potračati sjedeći u snijegu,malo popiti vode, pojesti mandarine, nutkajući se čokoladom i delikatesama, kad smo vidjele da nam se približavaju dvije starije gospođe u laganoj šetnji uzbrdo. Naglo smo se počele dizati , spremati stvari, gurkati jedna drugu, brže, brže jer dva puta da nam se desi pretjecanje, nismo mogle podnijeti.. I tako gonjene penzionerskom grupicom, uspuhane smo došle do doma.
Oko doma svih boja i vrsta jaknica, hlačica, kapa, pravi modni događaj na snježnoj modnoj pisti. Kako se tradicionalno svake godine planinari skupljaju na Kleku prvog vikenda u novoj godini, tako se i ove godine moglo vidjeti podosta zanimljivih situacija.. Recimo, jedan se držao za štok od ulaznih vrata u dom i hrabro govorio kako se na vrh ne može jer se do gore još nije probio put u snijegu, dok se sa njegove desne strane odvijao pravi mimohod povratnika sa vrha… Pa dobro, ponekad je zanimljivo biti uvjeren u nešto, pogotovo kad ti je u jednoj ruci tanjur graha a na stolu te čeka čašica :)
Nas par je odlučilo odmah krenuti na vrh, dok je naš gladuš velikim očima tražio grah, toplinu, odmor, grah ali je ipak bez svega toga krenula za nama. Na putu prema vrhu, dobile smo ogulinca(pauka) čuvara…
I tako put kroz šumicu, pa mimohod pored prve sajle, susreti sa poznatima, cika, vika, smijeh, grljenje, upadanje u snijeg i onda dolazak do druge sajle. Ekstremno penjanje prolazi bez problema, pa klizavi putić prema vrhu pruža pogled na popikavanje i padanje nasmiješenih lica i napokon dolazak do helidroma. Kako mi je pogled bio spušten dok gledam kuda hodam, ugledala sam dva para dereza, lagani pogled prema gore, četiri noge, jurišne jakne i na kraju dvije glave(jedna crvena i jedna onako simpatično šarenkasta).. hehehe… Prije skoro pa godinu dana, taj isti šarenkasti član po prvi puta je osvojio Klek, a sada ga već i extremno penje ;)) Sve pohvale!
Hop i eto nas na vrhu!!! Gore je sve bilo kao na dlanu… sva sreća na dobroj orijentaciji, pa nismo Velebit tražili prema Bosni ili Triglav prema Sljemenu :)
Fotografa je bilo na sve strane i zadržali smo te trenutke na podosta fotografija. E, onda je uslijedio povratak… Tu su se našla dva nestašna( jedan deblji i jedan tanji). E sad, deblji se krenuo klizati niz padinu uživajući u brzini dok je pri tom jurišu počistio i komadić snijega baš na delikatnom mjestu, a tanji ga je pratio istom brzinom sve dok se koljenom nije nasadio na onaj počišćeni dio snijega koji je odnio deblji, a baš tamo je virio metalni dio stepenice…brrrr… i eto belaja…
Naglo se situacija promijenila,naš ogulinac čuvar postao je momentalno čuvan…dobio je medicinsku sestru, dvije pomoćnice, obloge od snijega, zavoje, flastere i sve potrebno.Izjavio je da će ga proći dok se bude ženio, tako da smo zaključili da je dobro…
Eto, spustili smo se kornijevim korakom dole, dobro se izgrudali, izvaljali i uz put napadali nevini narod u prolazu.
Bile su nam hlače mokre, gaće ali sve se to osušilo dok smo pojeli ogulinsku picu :)
U dobrom društvu i rane manje bole :)))...
