Poštovani,
Hrvatska ledna reprezentacija Hrvatskog Planinarskog saveza organizira
13.10.2012 druženje
i ogledni trening reprezentacije na atraktivnom penjalistu za tulanje na Učki.
Članovi reprezentacije Damir Behlić i Aleksandar Mataruga tom će prilikom
pokazati osnovne
tehnike i opremu koja se koristi za dry tooling i ledno penjanje te će pričati
o pripremama
za nadolazeći sv.kup, samim natjecanjima i o sljedećim treninzima u prirodi
(Kukača, Trst,
Slovenija). itd.
Na Učku su pozvani svi koje zanima ova penjačka disciplina, a posebice oni koje
zanimaju natjecanja, te eventualni ulazak u reprezentaciju.
Bio bi dobro da penjači/ce potvrde dolazak radi dogovora oko opreme.
Za sve informacije javiti se na 099-8606565 Aleksandar Mataruga (alekmata@hotmail.com)
10 listopada, 2012
12 lipnja, 2012
Klek naš najbliži, lipanj 2012.
Pozz s Kleka
Kako sam i počeo pa da nek se to ne ugasi, jer gledajući u arhivu bloga, nitko od aktivnih penjača nije i aktivni pisač. A svi su pismeni i odmah primjete gdje je nastala greška. A ovo pišem jer me zamolila Daniela. Pa nek joj bude . Na Tjelovo, četvrtak trebala je biti biciklijada Laganini uz Kupu pa do Šumbara na pivu. I bilo bi, da se nisu na sastanku javili oni koji imaju vremena i oni koji nemaju.
Oni koji imaju lijepo su pohvatali produžetke i otperjali tko zna kuda Najprije će biti da su na Paklu zapalili. A mi koji smo morali šljakat u petak, mi iz škole i dva stara asa. Nisu stari al imaju staža penjačkog ohoho iza sebe. Siniša i Sičko. A mail je poslan svima koji bi htjeli.. U taj četvrtak u pola osam kupim Martu,zar je uopće ko sumnjao i stiže naravno Daniela. Zezamo ih zbog friza da su ko mama i kćer, obje kratko ošišane i kovrčave. I u Karlu kava, stiže nam i Velimir.. I kad pokupimo sve stvari ustanovimo da je bez veze ići s dva auta. A u Caddy sve stane i roba i ljudi. Do autoputa Marta se preša sa ostatkom ekipe odozada a nakon ulaska na autocestu pebacuje se u prtljažni prostor i tako stižemo u Ogulin. A na tamošnjoj rampi iz vatrogasnog kombija vire odozada viškovi glava kao i kod nas. Baš je zeznuto kad se nekud hoće iće, i nema onda ništa veze . Ni komfor ni lova, samo da se ide. U plodine po provijantpa do Bjelskog sve je pet. Tamo istovar. E jebiga ja sam pretovario ruksak,a ovi ispred mene s malo godina i kila lete. Nemogu ja tako, a učiteljica veli, aj na nos uzdah a na usta izdah. Ma nije to nego sam ruksu nabubo jelom i pićem.A trebaće, vidiće se kasnije. Oni su light and fast,a ja obratno. I do doma sam propišao na sve pore,al i kod njih curi.Stišću grdo. Kratka stanka. Sendvič u gubu ,Sičko veli, jedi nema veze kaj nisi gladan trebaće ti snaga. Gore nema neke gužve samo mladi Ogulinci idu nešto popet da ne zahrđaju. Malo zafrkancije na duge kose ,i odlazimo pod stjenu. Naumili smo famoznu Omladinku. I žalosno gledamo kako neki već čuče u nju zavezani,a i ne idu nekom brzinom. I tri su u navezu. Nebumo ih iščekali. Sičko vadi kartu smjerova i šalta nas još dolje . Pa polomiću noge na tom glupom siparu, a nismo ni počeli. A ruksa ,gura li ga gura dole. Aj konačno.Isti ulaz al dva smjera.
Siniša otima Martu sebi i ide popet tu Dragmanicu. Ja ustanovljujem da se po tom gore nemrem s ruksakom pretovarenim popet ni u ludilu. I ostavljam ga pod stjenom. Neću si komplicirat život dodatnim kilama i ovako ih imam previše.Samo voda u torbi od pojasa. I tu nas se rasporedi . Mi idemo u HPD. Malo sam onako lepršavo nesiguran. Ne pada mi se opet i sve mjere opreza poduzimam,od provjere opreme ,upozorenja Velji da ne surla ,što on voli napraviti,pa do molitve. Sičko se navezao s Danielom. Počeli, i njih dva otišli. I nemam ja volje voditi, ide Veljo. Nek sam ja privezan. Prvi cug lako. Samo je sve nekako popreko. Ako rokneš, nema da malo letiš. Zato polako i sigurno Ne vidim ni Martu ni Sinišu . Ni nečujem ih u deranju, vuci španaj i ostalim kricima sa stjene. Uglavnom polako se uzdižemo . Sičko šalje Danielu napred. Ide ta naša stara mačka, ko po svom krovu, koji zna napamet. Samo klizi prema gore. I drugi cug smažemo. Ide bome i Velimir. A ja samo polako. Malo sam nesiguran.Ne volim više da mi uže stoji labavo. Ko moj Sale što je nogu izvinuo pa ga danas nema tu, španaj je u imenu.Al svejedno volim kad se okrenem za sobom i pogledam dolje. Jebiga zato se i penjem. Vidik koji puca podamnom tjera na još.
I stigli smo do najtežeg djela . Malo gore pa oštro desno . A glatko glatko. Ode Daniela a Sičko nemože suzdržat se ,nego veli ,svaka čast Daniela. Otišla je prva, pokačila komplete i sakrila se iza ćoška osiguravat Sička, koji ide za njom. A sad, kako dalje? Visio je Sičko na stjeni i kombinirao kako da kad postavo komplete gurtne i svašta nešto pa da meni omogući prolaz dalje . I smislio je . Samo nam je Daniela nestrpljivo izvirivala šta sad on to radi. Mene vadi iz mogućih govana . Smislio je nekakav štos sa njihaljko-hodaljkom dok visiš na osiguranju pa se odnjišeš gore. I veli ajde. Hm.Idem. Nema nazad. Neću ja sad tu nešto se ženirat,oprosti Danči, nego grizi. To ćeš proć i točka. I malo sam procurio malo sam visio ,al sam iz trećeg puta prošao. Pa sam i ja dobio bravo. Jer Sičko si je napravio osiguralište na pola puta i nadgleda moj poduhvat. Velimir je spretan i mora sad pokupit sve to za mene postavljeno. Može on to ali opet brza. Nije skinuo komplet, a krenuo je oštro gore. Pa nemože, nego mora natrag otkopčati osiguranje. A još i meni tumači kako to treba.
Znam ja kako treba, al treba tako moći. I sve smo savladali do zadnjeg cuga. Neki opaki kamin. Sičko je krenuo ispipava pregledava ,odozdo izgleda da je to lako. Samo izgleda dok i ja nisam ušao unutra. Rekoh u šali da ću popet se tu lijevo gdje je glatkoća živa, kad ispalo da baš tuda moram. E sad mi je bilo baš dosta. Gledam kako ode Sičko,za njim koza Daniela,pa na štriku za sobom mene ostavlja Velimir.. A ja čučim u rupi i mislim si koji mi je ku.., i ona Daniela kud me je zapeljala,i kak ja sad tuda da se ispentram. A sa strane iznad se čuju glasovi. Siniša sjedi na suprotnoj stjeni s Martom i podjebava, Smazali su Dragman. Neću ni mislit kud su sve prošli. Aj sad bože pomozi. Zapeljal sam se krivo,sav se iskrivio i onda skužio da se nisam dosta raspečio. Na drugi kraj kamina jednu nogu, primi se na đikan, diži se na noge i jebote vidim Sinu i Martu. Vani sam. Grebem po travi, a najljepši dio je pred menom. Pa ja sam izašao na vrh vrha Kleka. Kroz rupu gdje se samo izdaleka sa strahom nadviruju, da dolje niz stjenu pogledaju. Straight to the top. E to me razveselilo onako pravo. Slikice i sad smotali užad,slikali se još na silasku. I eto problema. Treba sad skroooz dole po tom glupom siparu po ruksak. Sva sreća pa je Sinišina trenirka smještena u mome. Jer on je otišao po njega, Zahvalan sam mu, nemogu reć koliko.. Al sad na dom, pa da mu istresemo sadržinu. Na stol ,pa u sebe. E sad sam ja u prednosti za tri dužine. Ima tu i pancete čajne sira kuhanih jaja pive soka vode luka kruha. Ima svega. Mogu i oni onu svoju sirotinju od jela popravit. Tako smo se napucali, da kad smo sišli dolje do auta i sjeli u piceriju jeli smo samo po pola pice. I pili pivce. Ja jedno,samo, jer traba bratiju doma dopeljat. Marta opet iza. Ćorila je premorena na ruksacima iza, i nije ni osjetila kad smo stigli kući. Razdužili opremu,pa sam brzo morao u Karlu još jednu pivu strusiti jer je planula u meni ona polovica pice. Raskusurali smo se za troškove i kud koji mili moji. A vidim da već nešto kuju,kud bi i šta bi . Čuju im se kotačići u glavi i oke sjaje, kad se počne priča o penjanju. A sutra je utorak i sastanak. Da čujem gdje je druga bratija penjala. A njima nek ovo čitaju pa će sve znat. Ako im nebude predosadno i preopširno. Al neka. Ja sam napisao. A fasovaće i ta Omladinka. I Gitaru sam Saletu obećao.
Kako sam i počeo pa da nek se to ne ugasi, jer gledajući u arhivu bloga, nitko od aktivnih penjača nije i aktivni pisač. A svi su pismeni i odmah primjete gdje je nastala greška. A ovo pišem jer me zamolila Daniela. Pa nek joj bude . Na Tjelovo, četvrtak trebala je biti biciklijada Laganini uz Kupu pa do Šumbara na pivu. I bilo bi, da se nisu na sastanku javili oni koji imaju vremena i oni koji nemaju.
Oni koji imaju lijepo su pohvatali produžetke i otperjali tko zna kuda Najprije će biti da su na Paklu zapalili. A mi koji smo morali šljakat u petak, mi iz škole i dva stara asa. Nisu stari al imaju staža penjačkog ohoho iza sebe. Siniša i Sičko. A mail je poslan svima koji bi htjeli.. U taj četvrtak u pola osam kupim Martu,zar je uopće ko sumnjao i stiže naravno Daniela. Zezamo ih zbog friza da su ko mama i kćer, obje kratko ošišane i kovrčave. I u Karlu kava, stiže nam i Velimir.. I kad pokupimo sve stvari ustanovimo da je bez veze ići s dva auta. A u Caddy sve stane i roba i ljudi. Do autoputa Marta se preša sa ostatkom ekipe odozada a nakon ulaska na autocestu pebacuje se u prtljažni prostor i tako stižemo u Ogulin. A na tamošnjoj rampi iz vatrogasnog kombija vire odozada viškovi glava kao i kod nas. Baš je zeznuto kad se nekud hoće iće, i nema onda ništa veze . Ni komfor ni lova, samo da se ide. U plodine po provijantpa do Bjelskog sve je pet. Tamo istovar. E jebiga ja sam pretovario ruksak,a ovi ispred mene s malo godina i kila lete. Nemogu ja tako, a učiteljica veli, aj na nos uzdah a na usta izdah. Ma nije to nego sam ruksu nabubo jelom i pićem.A trebaće, vidiće se kasnije. Oni su light and fast,a ja obratno. I do doma sam propišao na sve pore,al i kod njih curi.Stišću grdo. Kratka stanka. Sendvič u gubu ,Sičko veli, jedi nema veze kaj nisi gladan trebaće ti snaga. Gore nema neke gužve samo mladi Ogulinci idu nešto popet da ne zahrđaju. Malo zafrkancije na duge kose ,i odlazimo pod stjenu. Naumili smo famoznu Omladinku. I žalosno gledamo kako neki već čuče u nju zavezani,a i ne idu nekom brzinom. I tri su u navezu. Nebumo ih iščekali. Sičko vadi kartu smjerova i šalta nas još dolje . Pa polomiću noge na tom glupom siparu, a nismo ni počeli. A ruksa ,gura li ga gura dole. Aj konačno.Isti ulaz al dva smjera.
Siniša otima Martu sebi i ide popet tu Dragmanicu. Ja ustanovljujem da se po tom gore nemrem s ruksakom pretovarenim popet ni u ludilu. I ostavljam ga pod stjenom. Neću si komplicirat život dodatnim kilama i ovako ih imam previše.Samo voda u torbi od pojasa. I tu nas se rasporedi . Mi idemo u HPD. Malo sam onako lepršavo nesiguran. Ne pada mi se opet i sve mjere opreza poduzimam,od provjere opreme ,upozorenja Velji da ne surla ,što on voli napraviti,pa do molitve. Sičko se navezao s Danielom. Počeli, i njih dva otišli. I nemam ja volje voditi, ide Veljo. Nek sam ja privezan. Prvi cug lako. Samo je sve nekako popreko. Ako rokneš, nema da malo letiš. Zato polako i sigurno Ne vidim ni Martu ni Sinišu . Ni nečujem ih u deranju, vuci španaj i ostalim kricima sa stjene. Uglavnom polako se uzdižemo . Sičko šalje Danielu napred. Ide ta naša stara mačka, ko po svom krovu, koji zna napamet. Samo klizi prema gore. I drugi cug smažemo. Ide bome i Velimir. A ja samo polako. Malo sam nesiguran.Ne volim više da mi uže stoji labavo. Ko moj Sale što je nogu izvinuo pa ga danas nema tu, španaj je u imenu.Al svejedno volim kad se okrenem za sobom i pogledam dolje. Jebiga zato se i penjem. Vidik koji puca podamnom tjera na još.
I stigli smo do najtežeg djela . Malo gore pa oštro desno . A glatko glatko. Ode Daniela a Sičko nemože suzdržat se ,nego veli ,svaka čast Daniela. Otišla je prva, pokačila komplete i sakrila se iza ćoška osiguravat Sička, koji ide za njom. A sad, kako dalje? Visio je Sičko na stjeni i kombinirao kako da kad postavo komplete gurtne i svašta nešto pa da meni omogući prolaz dalje . I smislio je . Samo nam je Daniela nestrpljivo izvirivala šta sad on to radi. Mene vadi iz mogućih govana . Smislio je nekakav štos sa njihaljko-hodaljkom dok visiš na osiguranju pa se odnjišeš gore. I veli ajde. Hm.Idem. Nema nazad. Neću ja sad tu nešto se ženirat,oprosti Danči, nego grizi. To ćeš proć i točka. I malo sam procurio malo sam visio ,al sam iz trećeg puta prošao. Pa sam i ja dobio bravo. Jer Sičko si je napravio osiguralište na pola puta i nadgleda moj poduhvat. Velimir je spretan i mora sad pokupit sve to za mene postavljeno. Može on to ali opet brza. Nije skinuo komplet, a krenuo je oštro gore. Pa nemože, nego mora natrag otkopčati osiguranje. A još i meni tumači kako to treba.
 |
| Daniela u akciji Foto Sićko |
Haug.
Op.S.nisam ispravljao ništa u Rajkovom tekstu, ostao je original jer takav je možda i bolji.
Klek, nisam jako dugo penjao HPD-jku i ostao sam iznenađen u kakvom je stanju. Svi znamo kako je kršljiva, sipar u dijelu Cepinaškog, obrasla travom, puna mirisa, oblika i vrsti cvijeća, perunike rastu ko kod moje mame u vrtu. Samo jedan problem, koji bi istaknuo, a to je sigurnost koju je taj smjer imao prije, a koju nema sada. Ima nekoliko fixova, nekoliko starih klinova ali sve to nedostatno za potpuno sigurno penjanje, posebno s nazovimo ih "početnicima". Ne znam gdje su nestali klinovi (ostao je samo jedan moj) koje sam zabio devedesetih, kad sam penjao sa još trojicom, ne baš vještih i ne laganih partnera (Kuka, Aljoša, Branimir), a namučio se sa njima u ulaznom dijelu prečnice. Nema veze, ne bih o tome nego o ovoj generaciji polaznika alpinističke škole. Mislim kako bi to trebala biti X po redu (10-ta), pa prema tome i nekako jubilarna. Do sada najmalobrojnija, ne znam, možda zbog cijene ali siguran sam po kvaliteti, želji za penjanjem,manje po znanju..?? najbolja škola do sada. Sve te škole ostave neki djelić uspomena, bilo školarcima, bilo instruktorima. Neki detalji dugo se prepričavaju u krugovima koji su u tome, penjanje, alpinizam, speleologija. Ovu bih istaknuo po slijedećem, nekoliko izrazito penjački nadarenih i nekoliko sa silnom voljom i željom, bez obzira na godine i predispozicije, mislim na "težinu i veličinu" polaznika. Svima njima cilj je bio što bolje odraditi zadano i napravili su to na zavidnom nivou. Tako ću iskoristiti priliku i poručiti svima, "novima" prvo, sigurnost i pamet, starima zahvala na pomoći i suportu što smo i ovu školu uspješno doveli do kraja. Rekao sam negdje na početku, ova škola mi je zadnja i je, dosta je bilo, sve ove godine. Nemate pojma koliko je to posla, obveze i odgovornost, uh... Bitno, kako se nikome nije ništa jako loše dogodilo, pogledajte samo novine i akcije GSS-a.
Nastavimo se družiti, pa makar i uz penjanje.
Sićko.
09 lipnja, 2012
Penjati se mora, nastavak
Predavanje, Dado Mesarić: Kako sam počeo penjati i što se potom dogodilo
U četvrtak 14.6. u parku pored MoFit fitness centra u Zagrebu
(Selska-Zorkovačka) u organizaciji fonda Penjati se mora održat će se predavanje Dade Mesarića pod nazivom "Kako sam počeo penjati i što se potom dogodilo". Prilika je to za ugodno i opušteno druženje pod zvijezdama. Ulaz je besplatan a donacija fondu poželjna.
Program, 14.6.2012.
12-15h - MoFit, dan otvorenih vrata. Svi zainteresirani za sportsko penjanje i alpinizam mogu se besplatno okušati u penjanju na umjetnoj stijeni u fitness centru MoFit. Za sudjelovanje je obavezna najava na broj telefona: 01/30 12 148.
19-21h - neformalno druženje, prilika za razgovor o penjanju i alpinizmu te informiranje o aktivnostima fonda Penjati se mora.
19-21h - Radionica: Slackline - kako brzo, jeftino i efikasno započeti s hodanjem po užetu - zabavnoj vježbi koordinacije i koncentracije.
21h - Predavanje: Dado Mesarić
29 svibnja, 2012
Paklenica, II dio
28. svibnja 2012. 15:39 korisnik Rajko VRANJEŠ napisao je:
I nisam uspio. Tko je čekao nek izvine. Malo sam zeznuo. Nisam odmah drugi dan ništa pisao. Cjeli je tjedan od nedjelje Pakleničke prošao.I između je dviju nedjelja još života rijeke proteklo. Prvi rođendan male Ene. I neki dragi ljudi . Neki stari a neki novi. I moja djeca i neka velika djeca ,koja neće odrasti. Krasni su dani protekli. A ono onda? Kako je bilo. Lagano je s masnicom izvjetrilo. Sjetiću se. Kad krene samo se lije. Bilo je rano ustajanje prošle nedjelje..
Rečeno u 7 ali već je po hodniku apartmana krenulo ranije. Oblačenje i spust do birtije. Kod Dinka spojeni stolovi i pretres dana od prije. I slušam ponovo kako su se na Nosoroga Vanja i Igor popeli. I kako je povlačeći uže Jadranko glonđu odvalio. Pa uzbuđenje Marte kad priča koliko je blizu proletjela i kolika je, da bi je jedva obgrliti mogla. Pa smrad paljevine kad je u druge stjene odvalila, opisuje Ivana. Ali nije ništa moglo ih omesti. Na vrh su uspjeli se uspeti.Pravi veliki smjer. Koja je ocjena nemogu reći jer piše u vodiču, a ja bih mogao pogriješiti pa da ne se ljute na mene. Pa Sale koji je juče u stijeni s nekim talijanima pričao. Svašta smo od juče čuli. I nije mi neki dan. Sve je nekako šućmurasto. Nestala su i četiri Sičkova kompleta. Vlastita. Šef je ljut. Još malo i pridikuje koliko bih i ja da se meni desilo. I ja bih i jače od toga. Malo smo pokunjeni,nitko nezna gdje su nestali u kom trenu su izgubljeni. Prošlo ga je. Tovarimo se u aute i polazimo. Renđer na ulazu ne vjeruje da imamo karte nego ih vadimo i on nas, kad je vidio propušta. Dvije su ekipe. Jedni ,asovi idu popet Akademski. Mi ćemo nešto lakše. Kamin na Anića kuku. Na parkingu raspoređujemo opremu uzimamo užad i razdvajanje na putu do vrha. A kako smo se razvrstali ,na postu odprije slika pokazuje. I podno smjera današnjega neka me hvata nelagoda. Nešto se od juče promjenilo. Kamin (Okno),lagani smjer kojeg ni ne penje nitko toliko više. Kako bi, kad u blizini ima dvjesto težih, viših,izazovnijih smjerova. Ali Sičko je za nas izabrao ipak lakši i sigurniji smjer,na kraju kojeg je absail pista. To volim. To je mamac za do vrha doći, jer dolje ćemo malne letjeti. Sičko ide prvi solo. Ponovo pregledava smjer osiguranja sam postavlja,i ostavlja gdje imalo posumnja da bi netko zeznut mogao. Samo su dvije dužine. Pomalo sam razočaran je mi se čini da možemo više. Ali nije nešto u redu. Osjećam. Odlaze Marin i Velimir, penju netom za njim. Penjačice su oba obuli ali naš je šef u tenisicama naprijed izverao . I plan je da svi ovo ispenjemo. Kao i juče ja i Sale jedini smo prikladni jedan drugome par biti. Nelagoda mi se širi tijelom. Hladovina je pod stjenom gdje čekamo. Nije hladno ali je hladno. Oluškujem se. Nisam dobar.Naslanjam grudi na planinu. Ja sjevernjak na južni dio Velebita raspukline prislonjen. Nastojim joj srcem bilo osjetiti. I nemogu. Nisu nam srca kao juče jedno kucala. Nema mu bila, ali je za mene tu danas, ostavljena jedna njegova vila. I nekako pomislim, da očenaš izmolim, ruke si izljubim i Velebitu se pustim. Prva dužina mjestimično travnata do štanda nije se bunila. Lako savladana poljuljani je optimizam vratila. Stiže moj Sale. Nije siguran. Mali je štand i ja ga na osiguranje vezujem .Kraće veli mi frend,nije ovdje dobro. I skraćujem mu uže. Gledam za Marinom da upamtim smjer i vidim kako preko glonđe ulazi u drugi dio kamina i još velim si: zapamti. I čisto je i ja idem na drugi cug. I zalutam. Umjesto kaminom učinila mi se glonđa prije, putem koji treba ići. Varka, Skužio sam kad sam već gore otišao. Čudno mi je da nijednog nema soiguranja. Al ima nešto gore. Klin, ko zna kad za mene zabijen. I pružam se vršcima prstiju da ukoščam komplet, Uspjevam iz trećeg pokušaja.. Uf,jedva. Al sad sam ja na konju s hvataljkama. Vele da bi trebao izbjeć hvatanje za komplet ,ali kad sam ga ukopčao,taj sam ga čas zgrabio. I sad je već lakše. Malo travice preko koje prolazim lako i već sam neka četri metra iznad klina u koji sam se osigurao. I tu samo moram prebaciti se preko hrpta da bih opet ušao u smjer i popravio gdje sam zalutao. Prebacijem lijevu nogu ali nemogu pronaći uporište i vraćam sve u prvi položaj. Pogled gore odaje još jedan klin koji je već u smjeru i koji ako dohvatim sve je pet. I krećem gore . Nije neki rukohvat. Tek tanke okomica bez utora.Za mojih 115 nije nešto ali nije ni oštro prema gore. Ono juče je za ovo bilo ogledalo. Pipkam pipkam,već gledam gdje sam stavio komplete jer kad stignem do njega kako ću se ukopčat. I krećem desnu nogu gore , prebacujem težinu i dižem lijevu. I dok sam u zraku desna curi ispod mene . Ruke drže i u drugom pokušaju kako desna više ne hvata od trave malo skliska,ruke popuštaju. I samo vičem Sale padam. U magnovenju samo osjećam kako zastajem u zraku i udarac od stijenu.
Lijevom butinom sam opalio po stjeni. Ustajem. Krv iz razderanih štrafta po laktovima, malo se obrišem i gledam kako dalje. Jebote,sramota,pao sam. Brzo gore ponovo. Pa neće mene sad taj komadićak sjebat. Ali vika odozgo budi me i doziva pameti. Stoj tu.Jel te što boli. Ništa mi nije,osim nabijene guzice i oskvrnutog samopouzdanja. Šef viče odmah apsajl dole. Ma nije mi ništa. I ide Marino gore po kaminu pored mene i kad stigne gore, bacaju mi uže da se osiguram. E jebiga sad ovako privezan mogu i do mjeseca. I tek sad palim. Pa to dole je moj Sale,kog sam ja privezao,sve to zadržao. I nije pustio. Ni tren. I onaj stari klin u koji sam ukopčan nije popustio. Sve stoji u Velebitu zabijeno i ko Sale tvrdo posađeno. I ja sad stojim tu na kamenu sretan. Ispenjem ponovo kud sam pošao, pokupim si spravicu koja me zadržala i čekam. Malo su svi uzbuđeni. Baca se uže, nema više isprobavanja ni treniranja. Nekom ćemo drugom zgodom. Ali poslije mog pada sve postaje jako ozbiljno. Samo ja nisam izgubio volju. A na vrhu Šef veli da idemo na janjetinu kad nije ništa bilo. A znao sam to i kad sam se onom gore pomolio i sebe vilama povjerio. Osluškujem samog sebe. Ma budala,još bi se dohvatila Mon Blana. Saleta kače na gri-gri. Ja se uređujem maramicama i ne sudjelujem u osiguranju svog prijatelja.Frend mi nije zadovoljan kako se ta sprava ponaša. Nije mu ništa pomogla. Onako kako smo ga naučili juče. Mala stanka i idemo kroz pećinu na apsail. Nije pola užeta dosta i postavlja se dvostruka pista od cijele dužine užeta.
I nisam uspio. Tko je čekao nek izvine. Malo sam zeznuo. Nisam odmah drugi dan ništa pisao. Cjeli je tjedan od nedjelje Pakleničke prošao.I između je dviju nedjelja još života rijeke proteklo. Prvi rođendan male Ene. I neki dragi ljudi . Neki stari a neki novi. I moja djeca i neka velika djeca ,koja neće odrasti. Krasni su dani protekli. A ono onda? Kako je bilo. Lagano je s masnicom izvjetrilo. Sjetiću se. Kad krene samo se lije. Bilo je rano ustajanje prošle nedjelje..
Rečeno u 7 ali već je po hodniku apartmana krenulo ranije. Oblačenje i spust do birtije. Kod Dinka spojeni stolovi i pretres dana od prije. I slušam ponovo kako su se na Nosoroga Vanja i Igor popeli. I kako je povlačeći uže Jadranko glonđu odvalio. Pa uzbuđenje Marte kad priča koliko je blizu proletjela i kolika je, da bi je jedva obgrliti mogla. Pa smrad paljevine kad je u druge stjene odvalila, opisuje Ivana. Ali nije ništa moglo ih omesti. Na vrh su uspjeli se uspeti.Pravi veliki smjer. Koja je ocjena nemogu reći jer piše u vodiču, a ja bih mogao pogriješiti pa da ne se ljute na mene. Pa Sale koji je juče u stijeni s nekim talijanima pričao. Svašta smo od juče čuli. I nije mi neki dan. Sve je nekako šućmurasto. Nestala su i četiri Sičkova kompleta. Vlastita. Šef je ljut. Još malo i pridikuje koliko bih i ja da se meni desilo. I ja bih i jače od toga. Malo smo pokunjeni,nitko nezna gdje su nestali u kom trenu su izgubljeni. Prošlo ga je. Tovarimo se u aute i polazimo. Renđer na ulazu ne vjeruje da imamo karte nego ih vadimo i on nas, kad je vidio propušta. Dvije su ekipe. Jedni ,asovi idu popet Akademski. Mi ćemo nešto lakše. Kamin na Anića kuku. Na parkingu raspoređujemo opremu uzimamo užad i razdvajanje na putu do vrha. A kako smo se razvrstali ,na postu odprije slika pokazuje. I podno smjera današnjega neka me hvata nelagoda. Nešto se od juče promjenilo. Kamin (Okno),lagani smjer kojeg ni ne penje nitko toliko više. Kako bi, kad u blizini ima dvjesto težih, viših,izazovnijih smjerova. Ali Sičko je za nas izabrao ipak lakši i sigurniji smjer,na kraju kojeg je absail pista. To volim. To je mamac za do vrha doći, jer dolje ćemo malne letjeti. Sičko ide prvi solo. Ponovo pregledava smjer osiguranja sam postavlja,i ostavlja gdje imalo posumnja da bi netko zeznut mogao. Samo su dvije dužine. Pomalo sam razočaran je mi se čini da možemo više. Ali nije nešto u redu. Osjećam. Odlaze Marin i Velimir, penju netom za njim. Penjačice su oba obuli ali naš je šef u tenisicama naprijed izverao . I plan je da svi ovo ispenjemo. Kao i juče ja i Sale jedini smo prikladni jedan drugome par biti. Nelagoda mi se širi tijelom. Hladovina je pod stjenom gdje čekamo. Nije hladno ali je hladno. Oluškujem se. Nisam dobar.Naslanjam grudi na planinu. Ja sjevernjak na južni dio Velebita raspukline prislonjen. Nastojim joj srcem bilo osjetiti. I nemogu. Nisu nam srca kao juče jedno kucala. Nema mu bila, ali je za mene tu danas, ostavljena jedna njegova vila. I nekako pomislim, da očenaš izmolim, ruke si izljubim i Velebitu se pustim. Prva dužina mjestimično travnata do štanda nije se bunila. Lako savladana poljuljani je optimizam vratila. Stiže moj Sale. Nije siguran. Mali je štand i ja ga na osiguranje vezujem .Kraće veli mi frend,nije ovdje dobro. I skraćujem mu uže. Gledam za Marinom da upamtim smjer i vidim kako preko glonđe ulazi u drugi dio kamina i još velim si: zapamti. I čisto je i ja idem na drugi cug. I zalutam. Umjesto kaminom učinila mi se glonđa prije, putem koji treba ići. Varka, Skužio sam kad sam već gore otišao. Čudno mi je da nijednog nema soiguranja. Al ima nešto gore. Klin, ko zna kad za mene zabijen. I pružam se vršcima prstiju da ukoščam komplet, Uspjevam iz trećeg pokušaja.. Uf,jedva. Al sad sam ja na konju s hvataljkama. Vele da bi trebao izbjeć hvatanje za komplet ,ali kad sam ga ukopčao,taj sam ga čas zgrabio. I sad je već lakše. Malo travice preko koje prolazim lako i već sam neka četri metra iznad klina u koji sam se osigurao. I tu samo moram prebaciti se preko hrpta da bih opet ušao u smjer i popravio gdje sam zalutao. Prebacijem lijevu nogu ali nemogu pronaći uporište i vraćam sve u prvi položaj. Pogled gore odaje još jedan klin koji je već u smjeru i koji ako dohvatim sve je pet. I krećem gore . Nije neki rukohvat. Tek tanke okomica bez utora.Za mojih 115 nije nešto ali nije ni oštro prema gore. Ono juče je za ovo bilo ogledalo. Pipkam pipkam,već gledam gdje sam stavio komplete jer kad stignem do njega kako ću se ukopčat. I krećem desnu nogu gore , prebacujem težinu i dižem lijevu. I dok sam u zraku desna curi ispod mene . Ruke drže i u drugom pokušaju kako desna više ne hvata od trave malo skliska,ruke popuštaju. I samo vičem Sale padam. U magnovenju samo osjećam kako zastajem u zraku i udarac od stijenu.
Lijevom butinom sam opalio po stjeni. Ustajem. Krv iz razderanih štrafta po laktovima, malo se obrišem i gledam kako dalje. Jebote,sramota,pao sam. Brzo gore ponovo. Pa neće mene sad taj komadićak sjebat. Ali vika odozgo budi me i doziva pameti. Stoj tu.Jel te što boli. Ništa mi nije,osim nabijene guzice i oskvrnutog samopouzdanja. Šef viče odmah apsajl dole. Ma nije mi ništa. I ide Marino gore po kaminu pored mene i kad stigne gore, bacaju mi uže da se osiguram. E jebiga sad ovako privezan mogu i do mjeseca. I tek sad palim. Pa to dole je moj Sale,kog sam ja privezao,sve to zadržao. I nije pustio. Ni tren. I onaj stari klin u koji sam ukopčan nije popustio. Sve stoji u Velebitu zabijeno i ko Sale tvrdo posađeno. I ja sad stojim tu na kamenu sretan. Ispenjem ponovo kud sam pošao, pokupim si spravicu koja me zadržala i čekam. Malo su svi uzbuđeni. Baca se uže, nema više isprobavanja ni treniranja. Nekom ćemo drugom zgodom. Ali poslije mog pada sve postaje jako ozbiljno. Samo ja nisam izgubio volju. A na vrhu Šef veli da idemo na janjetinu kad nije ništa bilo. A znao sam to i kad sam se onom gore pomolio i sebe vilama povjerio. Osluškujem samog sebe. Ma budala,još bi se dohvatila Mon Blana. Saleta kače na gri-gri. Ja se uređujem maramicama i ne sudjelujem u osiguranju svog prijatelja.Frend mi nije zadovoljan kako se ta sprava ponaša. Nije mu ništa pomogla. Onako kako smo ga naučili juče. Mala stanka i idemo kroz pećinu na apsail. Nije pola užeta dosta i postavlja se dvostruka pista od cijele dužine užeta.
I krećemo najprije od drveta do sidrišta, pa prevez i dalje prekapčanje za spust do dna. Kapljemo niz uže po jedan, a šef sokolari na svakom štriku. Malo je frka koju sam izazvao ja. I onda ide moj Sale. Ovoliki apsail nije vidio. I neće, osim odozdo. Pošto u Igora vjeruje, pita dal ovaj uz njega na spust može. Ali sad šef još veću brigu iskazuje i svog sina skupa uz njega šalje. Svak po jednom užetu. Marino ide naprijed i ko navigacija cestovna navodi mi frenda koji dolje ne gleda, do sigurnog tla. Dolje smjeh. Uže se Saletovo osam metara dalje dohvatilo nego Marinovo. Magarac debeli . Ko ja. Obećo je da poslije ove škole ide u teretanu. I ja se spuštam, a i kod mene bome se spust produžio. Muka je to kad se nesmije jesti. Svi smo ok. Jedino su hlače podrapane. Penjačke. To me najviše boli od svega. I dok prolazimo kraj table Anića kuk, zastajemo. Slika je to za album sjećanja. Prolazimo pored spasioca. Zastajemo a ljubazna gospođa u GSS odori kaže da su vidjeli i oni pad. Pa jebote mene su svi vidjeli. Sramota. A kaže mi poslije frend ,kako neće vidjet, kad dva kvadrata drečave majce krenu niz brdo,morali bi bit ćoravi. Zajebava al onako, sretan što je sve ok. Malo me je pokrpila teta,zaboravio sam joj ime (op.S. Jana Mijailović),i poljepila mi rane,pa smo otišli do dolje. A priča na povratku kaže, da su oni s druge slike vidjeli more. Akademski su oni do vrha popeli. Neki drugi penjači, koji su za njima išli su se vratili . Nisu mogli. Ali ne i naša ekipa odabrana. A kad su nam se prvaci vratili,čujem da nisam ja jedini okinuo. Marta je takođe stijene ljubila. Ona je isto ljosnula. Kraće nego ja i isto nije odustala. Drugi je dan odmah na umjetnoj stjeni za napast sve popela. Sve. Ludara mala. Bome je mene teretana do petka pričekala. Nemogu onako plav među ljude. Al malo se i pušem time, jer imam iskustvo više. Pa to na televiziji drugi samo gledaju. Nije neko,ali sad ću biti oprezniji,kad me mama tako rodila, da nemogu bit pametniji. A i Sanjici kako ću podrapan na oči,lijepo je rekla da ne idi. I kupimo stvari. Gotova je škola,kaj se penjanja tiče,samo još papire da riješimo.Ponovo Sale vozi kući. U kombiju umor reže priču. Sandrica zalegla naprijed do Saleta i neda mu spavati. A mobiteli pipkaju, zvone, već su u igri dogovori za dalje. I zezam Martu, šaljem joj poruku. Ona se budi pa me u rame udara,da koja sam ja bena. I pomalo krene pjesma. Neke pjesme stare. Onako potiho da usnule ne ometa, a budnima da godi. Stigli u grad, ostavili opremu,skupili se za kombi, pa nas opet Sale sve razvezao kućama. Samo je Siniša njega odvezao, jer kombi kod susjeda ostavlja. Sina je... neću pričat. Pa, biće tata. Ne daje to bog svakom. I tako sam ponovo potrošio jedan od dana svoga življenja i sutra je bio novi dan. Prvi dan poslije.
Hvala ti Sale.
28 svibnja, 2012
Penjati se mora
NAJAVA
Radionica: Samospašavanje.
Mjesto održavanja: Okić kod Samobora
Datum održavanja: 16.6.2012. (subota)
Prijava obavezna:
Kotizacija: 30kn
Prijave se zaprimaju do 11.6. u 24h.
Inicijativa: Penjati se mora (www.facebook.com/penjatisemora)
Ovim putem pozivamo sve zainteresirane,
prijavite se na radionicu o tome što učiniti u slučaju nesreće, raspolažući opremom naveza. Obradit će se nekoliko hipotetskih situacija koje uključuju primjenu i kombiniranje naprednih tehnika s ciljem rješavanja kriznih situacija do kojih može doći prilikom penjanja višedužinskih smjerova.
Dio radionice biti će pokaznog karaktera ali cilj je da sudionici nauče i sami izvedu sve manevre. Program je namjenjen aktivnim penjačima. Od sudionika radionice se očekuje suvereno znanje osnovnih alpinističkih tehnika koje se predaju u sklopu alpinističke škole. Na radionicu treba donijeti osobnu opremu (kaciga, pojas, 3 matičara, spravica za osiguranje, 2 gurtne, 2 zamke), par kompleta i penjačko uže.
Svi koji se prijave za sudjelovanje dobiti će 14.6. email obavijest s detaljima o radionici.
Ograde od odgovornosti:
Sudionici se moraju samostalno pobrinuti za osobnu policu osiguranja u slučaju nesreće.
Radionica je informativnog karaktera i ne radi se o službenom tečaju.
Inicijatori imaju pravo odbiti prijavu ili udaljiti sudionika ukoliko procjene da je to potrebno.
Radionica: Samospašavanje.
Mjesto održavanja: Okić kod Samobora
Datum održavanja: 16.6.2012. (subota)
Prijava obavezna:
Kotizacija: 30kn
Prijave se zaprimaju do 11.6. u 24h.
Inicijativa: Penjati se mora (www.facebook.com/penjatisemora)
Ovim putem pozivamo sve zainteresirane,
prijavite se na radionicu o tome što učiniti u slučaju nesreće, raspolažući opremom naveza. Obradit će se nekoliko hipotetskih situacija koje uključuju primjenu i kombiniranje naprednih tehnika s ciljem rješavanja kriznih situacija do kojih može doći prilikom penjanja višedužinskih smjerova.
Dio radionice biti će pokaznog karaktera ali cilj je da sudionici nauče i sami izvedu sve manevre. Program je namjenjen aktivnim penjačima. Od sudionika radionice se očekuje suvereno znanje osnovnih alpinističkih tehnika koje se predaju u sklopu alpinističke škole. Na radionicu treba donijeti osobnu opremu (kaciga, pojas, 3 matičara, spravica za osiguranje, 2 gurtne, 2 zamke), par kompleta i penjačko uže.
Svi koji se prijave za sudjelovanje dobiti će 14.6. email obavijest s detaljima o radionici.
Ograde od odgovornosti:
Sudionici se moraju samostalno pobrinuti za osobnu policu osiguranja u slučaju nesreće.
Radionica je informativnog karaktera i ne radi se o službenom tečaju.
Inicijatori imaju pravo odbiti prijavu ili udaljiti sudionika ukoliko procjene da je to potrebno.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)